Većina nas koji imamo psa otprilike imamo i istu rutinu, izlazaka, šetanja, rute puta, pa na tim putima srećemo i pse i vlasnike sa istim rutinama koje se poklapaju sa našima.
Ima taj jedan stariji bračni par sa starim pasitom. On šeta s njim ujutro, Ona popodne.
U početku bi samo klimnuli glavama dok se pasi njuškaju i upoznavaju onako kako to životinje već čine. Nakon određenog vremena smo započeli i razgovore, u početku sramežljivo oko pasa, pa o vremenu, pa malo o nekim privatnim sitnicama, čisti small talk ljudi koji se ne poznaju i da nema tih dlakavaca na povodcima vjerovatno nikad ne bi ni bili u prilici komunicirati. Nešto slično kao na blogu.
Jako ugodni ljudi, oni mirni, tihi, staloženi, koji se ne petljaju u ništa, idu strujom svojih života otvoreni za sve što se nađe na putu.
Kako je moja Pasica zdrava labradorica od 13 godina koja za svoju pasminu ima lijepe godine, a mene sve više opterečuje naš rastanak i sva ona tuga koja slijedi, tješila sam se njihovim živahnim psom koji broji 16 lijepih godinica, zdrav, veseo, razigran, a za jednog pasita u već poodmaklim godinama.
Jedan period ih nisam viđala, ni njega ni nju. Ne znam koliko je vremena prošlo između zadnjih susreta. Polako to ide, zaneseni svojim životima tek nakon nekog vremena primjetimo da nešto nedostaje, onako Cesarevićki, utiho
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
Prošla je pored mene, malo pogrbljena i još tiša nego prije.
Nema mi ih više, tužno me pogledala vadeći iz džepa keksić za moju Pasicu.
I On i Pas par dana nakon njega su doživjeli teški moždani i zavili tu krhku ženu u vječnu crninu.
Ne znam koja je slavina iz mene potekla, uopće nisam svjesna tolike količine emocije i tuge zarobljene u vlastitoj svijesti. Sjećanje na mog oca i tog jutra kad je umro gušeći se od raka koji ga je izjedao, njegove maltezerice koja je to isto jutro doživjela epileptički napadaj i malog bijelog ukočenog krzna, StareMajke koja jeca kao da je to tuga koja je prelila sve i straha da ću i nju poleći s njima ako i Malena ode u to jutro u koje je sunce normalno izašlo kao da nisu njegova posla.
Zakopane tuge kada smo Malenu odnijeli uspavati zbog sve težih napadaja i djelomične paralize, kao da se još jednom opraštam od oca i one zadnje spone koja ga je držala među nama.
Tuga na rate koja je došla na naplatu, odjednom.
A ne volim kada ljudi to rade, uzurpiraju tuđu tugu svojom
Post je objavljen 31.03.2020. u 09:47 sati.