Draga, večeras sam usnuo
pjesme bez rima
i moju dušu ozari u snu smješak tvoj
čedo naših cijelova,
a onda usnuh,
stojim pokraj mora
kao usamljena sjena,
obnavljam duboka sjećanja
u ovom snu bez vremena
i rekoh sebi,
ovo je sigurno
znak mojih grešaka,
toliko mnogo o ljubavi znao nisam,
da bih mogao izdržati
tako jednostavne stvari.
Draga, moju muku večeras
ljepotom mi podari
evo, živim u tišini,
mjesec sunce je skrio
živim u vječnoj pomrčini,
ali priznaj,
nisi znala moje pute
sve sudbe i težine
sve gorčine
svijeta luda
kano hladan vjetar
što biće kuša
i sada na dnu toga kraja
ja vidim iskre moga raja,
da mi je mrijeti
od te tuge,
dok mi konačno mir ne stigne.
A onda sve odlazi sa vjetrom,
sama život nastavljaš,
hladan vjetar udara o lice,
ludi val odnio je emocije
u snu usnuh
tvoje drago lice
i moju dušu tad ozari novo doba
što idealima plamti
i ostade samo jedna uspomena
na malo čedo zgažene ljubavi.
“KAPI ROSE” autori: Anđa Jotanović, Željka Košarić-Safiris, Tanja Repinac, Jadranka Varga i dr. Zlatan Gavrilović Kovač