Nakon toliko vremena smogla sam snage da uzmem ponovno tipkovnicu pod ruke i počnem pisati.
Zadnjih nekoliko mjeseci jednostavno sam životarila, išla iz dana u dan.
Jednostavno preživljavajući.
Nastojeći naći nešto što će mi zaokupiti misli jednako kao i vrijeme.
Jer je jednostavno bilo preteško razmišljati o stvarnim činjenicama.
Suočiti se s njima.
Sada kada svi pišu, pričaju i misle samo o korona virusu ja sam sam se napokon morala suočiti sa sobom, svojim osjećajima i sa činjenicama.
A činjenice jesu.
Moja druga majka, predivna majka mojega M. nas je napustila i ostavila u tuzi nekoliko dana prije Božića.
Znamo da je napokon mirna negdje gdje nema boli i patnje, i koliko smo god tužni i slomljeni toliko nam je i drago što se više ne pati.
Činjenica je da je moje najsretnije doba godine, odjednom postalo najtužnije.
Božić nije imao smisla, polnoćka nije imala smisla, darovi nisu imali smisla, osjećaj sreće i veselja koji bi nas trebao preplaviti u to doba nije više imao smisla.
Nisam pekla kolače, nisam više uživala u kićenju bora, postavljanja ukrasa, kupovanja i zamotavanja poklona, pripremi božićnoga ručka.
Propao je još jedan pokušaj IVF-a, i to blago rečeno propao, bio je totalni neuspijeh.
Kaže doktorica stres.
Odjednom se u meni nakupilo toliko bijesa, ljutnje, razočaranja, tuge, negativnosti općenito da ovaj put stvarno nisam znala kako dalje.
Utjehe nije bilo. Izlaza nije bilo. Jedina opcija je bilo zakopati to duboko negdje barem da prividno mogu funkcionirati jer svima život ide dalje.
Posao neće čekati, vrijeme neće čekati, drugi ljudi neće čekati.
Zaokupila sam se promjenom doktora, konzultacijama, istraživanjima razloga zašto JA ne mogu ostati trudna, postala sam opsjednuta tražeći odgovor na pitanje.
Odgovor neznamo više me ne zadovoljava. Odgovor debljina. Odgovor stres. Ne to me više ne zadovoljava.
To nisu odgovori. To su tapkanja slijepaca koji pokušavaju druge voditi.
Onda taman kad mi se činilo da se lagano život vraća u normalu, da nekako do mene i dopire neki tračak nade, veselja, činjenica pala sam i istegla ligamente koljena.
Ne, nije prvi put. Prije jedno sedmi put.
I naravno zna se koje je rješenje.Operacija. Znam ja to zadnjih 5 godina, pa sam odgađala jer nikada nemam vremena.
Ja sam sebi uvijek na zadnjem mjestu.
Kada se desi sranje koje te prislili da staneš, tek onda staneš i napraviš nešto za sebe.
Pa eto tako je i meni došlo na naplatu. Pa sam duboko uzdahnula i rekla "Ajd da i to napravim i da se toga riješim."
Oporavak 12 tjedana.
Eto preživjela sam i tu operaciju, moja treća po redu.
Toliko malo godina kako kažu a već toliko po bolnicama.
I eto sada u ovome trenutku ležim na krevetu, sa operiranim koljenom, još uvijek sa šavovima, u ortozi, ne smijem previše micati, ali i tako ne bih imala niti gdje jer je sve stalo.
Stao je posao, stala su druženja, stala sam ja.
I uz svu dosadu koju svatko od nas ubija na svoj način, pa tako i ja, nisam imala izbora nego se suočiti sa svim osjećajima dobrima i lošima.
Svim osjećajima koji isplivaju kada čovjek stane i umiri se. Svim osjećajima koji moraju isplivati. Svim riječima koje moraju biti rečene ili napisane.
I sada još uvijek sam tu.
Uz sve suze, uza svu tugu, uza svo razočaranje, uza svu tjeskobu, uza sav stres, uz srce raskidano i poljepljeno milijun puta.
Još uvijek sam tu.
Još uvijek osjetim nadu, sreću, smijeh.
Jer jedino što ne mogu u životu je odustati.
Post je objavljen 27.03.2020. u 22:26 sati.