Pogledam naprijed; pogledam otraga; pogledam lijevo; pogledam desno; pogledam gore; pogledam dole. Sada, kao znam, gdje sam. Tu sam, između svega pogledanoga. Kod mene to, na prvu, baš i nije tako.Vidim vrlo slabo. Da bi bolje doznao gdje sam, služim se sluhom, opipom, njuhom, razmišljanjem, osjetom strujanja zraka, osjetom topline ... Htio, ne htio, morao sam širiti kriterije procjenjivanja. Mogao sam to i ranije, kada sam dobro vidio, pa sam već tada povremeno o tome razmišljao.
Sve je to tako u zatećenom stanju; u stanju koje čine prethodni procesi i prethodna iskustva. Ukazuje mi to na ovisnost tih 'viđenja' o načinima i procesima prosuđivanja.
A zašto mi to treba?
Pa bez toga ne mogu svijesno učiniti ni jedan korak. Kuda i zašto ići? Što i kako raditi? Ipak, većinu toga ne činimo svijesno. Kuda bi došli da o svakom pokretu noge ili ruke svijesno odlučujemo?
Da bi nam se bilo što događalo, trebaju nam sredstva događanja, a i onaj koji sa njima radi, i što vidim kao važno, da sve to doživljava.
Tko sam? Tko si? Tko smo?
Gledajući kako sam navikao, i taj 'ja' je promjenjiv; ovisan o prethodnim stanjima i procesima koji traju.
Sbe je to promjenjivo i nestalno. I ne samo to, već i ovisno o načinu gledanja. Ima li bilo što, što je baš takovo; neka čvrsta točka? Ima!
Gledam svu tu promjenjljivost i pitam se što je to što stalno remeti stanje? Sve što pogledam, već se promjenilo za tren. I ne samo to, nego i ja, koji gledam, sam se promjenio. Vrijeme! Vidim kako je ta pojava vezana uz sve što postoji. Jest nešto, što kao palačinku razvlači sve što postoji; nešto šro 'sve' mijenja. Ne, nije to vrijeme. Ono je činbenik postojanja; života. Pa što je to onda?
Oslobodio sam vrijeme sumnji i gledam što ostaje.
Sve je stalo. Gledam u to i osjećam kako mi misao kao psić poigeava oko toga. Ne vidi on to, ali osjeća. Tren, van vremena. On jest, ali ne postoji! U njemu su sve namjere sa smjerovima djelovanja i potencijalima. U životnim dimenzijama tren je ishodište višedimenzionalnih sustava sa novim ishodištima u svakom trenu. Ruža bezbroja pupoljaka. Naše misli, u kojima je dom naše svijesti, stvorile su pojam vremena kao potrebu rada sa dijelovima životnog sustava.
Pa tko sam onda? Jesam. Ono sam što u trenu jest namjerama, usmjerenjima i potencijalima, te određuje moj život postojanjem u vremenu. To što jest je vanvremeno i određuje životne puteve. Ti putevi su u vremenu i određuju život. Ono što jesam, kao i svaki od nas, vječno je i nepromjenjivo i biva ishodištima životnih sustava u svim trenucima života. Naš odnos prema tome određuje naše živote.
Pa kako naći sebe? Ovdje si u svakom trenu ishodištem i nositeljstvom Istine i Života. Pronađi me u svakom djeliću što postojanjem ti se predstavlja. Svaki taj djelić radošću će ti uzvratiti. Tada češ prepoznati sebe Istinom kojom jesi, kao i svi što jesu na putu spoznaje Istine po kojoj i kojoj jesmo.
Neka te radost prati na putu spoznaje.
Volim Vas ... svi smo isti cvijet sa bezbroj pupoljaka .... Mladen ... J
Post je objavljen 19.03.2020. u 16:41 sati.