Danas san ima jedan zanimljiv momenat. Šetam oko ovog svog briga kuda obično šetam i zastanem da pogledan nebo. I ono, nebo čisto, lipo, baš ga lipo gledat. U jednon momentu samo mi se javi svjesnost o sebi u datom treutku. Ja postojim. Ja promatram to nebo, ja san dio neba. I kako san zanešen tin osjećajen, u isto vrime i prdnem. I nastavin dalje gledat nebo u isto vrime mirišući vlastiti prdac i uživajući u tome. Ko bi reka, dvi tako naizgled nespojive stvari a sasvim prirodne i normalne, i jedna i druga. Uživanje u postojanju dok gledaš nebo i u mirisu prdca. I prdac je također dio svemira, dio postojanja, i on je tu s razlogom, ko i mi. Elem, bija je fin miris a i fin pogled i odličan komad vremena proveden.
Post je objavljen 16.03.2020. u 20:16 sati.