Stojim pred neki dan u redu u samousluzi. Nije veliki red,
ispred mene dvoje. Iza mene robusni čovjek pedesetih godina,
a onda ona. Sjenka nekadašnjeg sjaja. Vrhunski pedijatar koja
je liječila generacije djece u domu zdravlja, sada stara, sa štapom,
bez frizure, u plastičnim papučama, ruinirana, nakon niza
operacija, sama... u korpi ima najnužnije. Dajem joj znak da pređe
ispred mene. Ona se snebiva.
Bandoglavko iza mene nabusito kaže:„Može ako ćete Vi na
njeno mjesto!“
Pomislila sam, možda je i tvoje dijete liječila, a ti si tražio da ga
gleda preko reda! Umjesto reakcije, nasmijem se i pomjerim na
mjesto stare doktorice, a njoj kažem dovoljno glasno da i ova
budala shvati koga puštam: „Izvolite, kolegice“.
Kad se dogegala naprijed sa štapom, nije se izvinio. Gdje je
žurio toliko? Samo on zna koja je žurba važnija od ljudskosti.
(fotka s neta)
Post je objavljen 18.03.2020. u 05:28 sati.