Marketing
Belišće 2018 - II dan
Za povratak na prvi dio ovog putopisa kliknite ovdje.
Nakon doručka i rastanka s domaćinom obišao sam malo grad(ić) kojemu je, od starije arhitekture glavni pečat bila Gutmanova tvornica i stanovi za radnike te tvornice
Zanimljivo mi je kako se ti radnički stanovi nisu gurali jedan uz drugi, nego su ostavili prostora zelenilu.
Prema internetu dvije tvrtke obitelji veletrgovaca i tvorničara Gutmann iz Velike Kanjiže (Mađarska) kupile su 1884. godine na desetogodišnje korištenje koškansko-lacićki kompleks hrastovih šuma. Pod imenom S.H. Gutmann (Velika Kanjiža) tvrtka gradi pilanu na neplodnoj rudini uz desnu obalu Drave Belistje, po čemu je kasnije naselje nastalo na tom mjestu i dobilo ime Belišće. Niču prve stambene kuće Gutmannove kolonije, osniva se vatrogasno društvo, otvara se poštanski ured, zgrada pučke škole, kapelica na groblju te gradi električna mreža i vodovod s kanalizacijom. (izvor: https://www.tzbelisce.net/povijest-belisca/)
Bilo je nedjelja, i još jutro, pa sam se opskrbio hranom i pićem o nekoj trgovini u Belišću. Ovaj drugi dan biti će manje egzotičan nego jučerašnji, mada po konfiguraciji sličan. Slijedi, dakle u prvom dijelu vožnja po Slavonskoj ravnici, ravnoj k'o tepsija, a od Našica znanom cestom preko Krndije do Požeške doline.
Iz Belišća sam izašao u smjeru Donjeg Miholjca.
Da sam blizu slijedećeg mjesta vidim iz daleka, barem 4-5 km, i to obično na osnovu najviše građevine u mjestu - crkvi.
Ili zumirano, to izgleda ovako.
U mjestu Črtkovci skrenuo sam lijevo.
Opet Slavonska ravnica.
U selu Magadenovac izašao sam na cestu Donji Miholjac - Našice, znanu od prije 20-tak godina kada sam njome često išao (autom) u šoping u Mađarsku. Mještani ovog mjesta tu cestu, oko kojeg se smjestilo selo, jednostavno nazivaju Glavnom.
U tom Magadenovcu su mi dvije stvari privukle pozornost. Prva je rezidencija prilična više nekoj gradskoj sredini nego ovom selu izgubljenom negdje u pustopoljini Slavonske ravnice.
Na to da sam griješio dušu brzopleto rekavši da je to samo selo izgubljeno negdje u pustopoljini Slavonske ravnice, upozorio me je pravi, pravcati - dječji vrtić! Eto, kako nije dobro biti brzoplet u površnom donošenju radikalnog suda.
Nakon Magadenovca na putu do slijedećeg sela cesta upada u beskonačnu šumu kroz koju nastoji proći najkraćim mogućim načinom - po pravcu.
Ova beskonačno ravna cesta mi je već pomalo dodijala, pa sam živnuo došavši do Našica. Obzirom da sam jučer prošao pored ovog grada "k'o pored Turskog groblja", ovaj put ću malo svratiti do njega.
Odmah na ulazu u grad, iznad ulaza u dvorište neke kuće zanimljivo kiparsko djelo zaprežnih kola.
Par stotina metara dalje nailazim na zbunjujuće zdanje za koje ne znam da li bih mu se divio, ili bih mu se podsmjehivao, da li bih ga okarakterizirao kao svojevrsno umjetničko djelo, ili bih ga jednostavno kičem nazvao.
Nakon izlaska iz Našičkog kolodvora željeznica pravi dosta veliku krivinu pri čemu prelazi ulicu koja vodi gore do centra grada. Tek što sam naišao na prijelaz preko tračnica, oglasilo se zvono i svjetlo na Adrijnom križu, najavljujući vlak. Bi mi zgodno, kad već čekam vlak , da ga i snimim.
U centru Našica neupitno je glavna atrakcija stari, ali lijepo renovirani dvorac.
Prema internetu, temelje prvotnog dvorca postavio je polovicom siječnja 1811. grof Vincencije Pejačević (1780.-1820.), a 11. ožujka blagoslovio ih je opat Stjepan Darašević, uz veliko mnoštvo naroda. U siječnju 1812. dvorac je bio gotov. Taj stari dvorac bio je građen u klasicističkom stilu i bio je manji od današnjeg. Dvorac je bio pravokutnog tlorisa, s devet prozorskih otvora na južnom ulaznom pročelju. Središnji dio dvorca, u širini tri prozorske osi, bio je istaknut većim prozorima i altanom, nošenom s tri luka. Poznato je da je taj dvorac popravljen nakon potresa u svibnju 1817. godine, a značajna obnova bila je u doba grofa Ladislava Pejačevića (1824.-1901.) oko 1850. godine. No, njegov izgled u potpunosti je promijenjen u obnovi započetoj u siječnju 1865. koju je poduzeo grof Ferdinand Karlo Rajner (1800.-1878.). On je zgradu dao povećati tako da je sjeverno i južno pročelje dobilo trinaest prozorskih otvora, te bočne rizalite oblikovane poput kula s kupolastim krovom. Na mjestu altane dograđen je nadograđen je dubokim s dekorativnom zabatom s volutama, balustradom i satom. Natkriven je mansardnim krovištem. Zbog nagiba terena dvorac je jednokatan na ulaznoj strani, a dvokatan prema perivoju. Prilično skroman klasicistički dvorac pretvoren je u reprezentativan neobarokni dvorac s bogatim arhitektonskim uresima. Dvorac je bio bogato opremljen štukaturama, drvenim oplatama, ugrađenim namještajem. U velikom predvorju je dvostruko polueliptično stubište s kamenom ogradom. Zanimljivo je da se kuhinja nalazila u izdvojenoj zgradi u perivoju, a hrana se prevozila električnom željeznicom u podzemnom tunelu koji je spajao dvorac s kuhinjom. Osim umjetničkog, dvorac ima i povijesni značaj. U njemu je živjela znamenita hrvatska skladateljica Dora Pejačević, kći hrvatskog bana Teodora Pejačevića. Tijekom Drugog svjetskog rata dvorac je koristila njemačka vojska 1943.-45., a u suterenu je bila smještena njemačka ratna bolnica. U ratu su oštećena pročelja i krov dvorca. U drugoj polovici 20. stoljeća zgrada je imala različitu namjenu. Danas su tu smješteni Zavičajni muzej Našice, knjižnica i galerija. (izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Dvorac_Peja%C4%8Devi%C4%87_u_Na%C5%A1icama)
U perivoju oko dvorca naišao sam na zanimljivi drvorez.
Odmah preko puta, odnosno preko ceste, od dvorca smješten je glavni gradski park.
U tom parku, ne nekoj od njegovih klupa smještenih u hladovini dao sam malo odmora duhu svome, kao i tijelu.
Kad sam tijelo odmorio i dušu okrijepio krenuo sam lagano prema istoku. Nedaleko od parka prošao sam pored centralne Našičke crkve, posvećene sv. Antunu Padovanskom.
Prema internetu predaja kaže da je crkvu sv. Antuna Padovanskog i samostan uz nju podigao narod ovog kraja. Ta najstarija crkva potječe iz prve polovice 14. stoljeća i bila je jednobrodna crkva s poligonalnim svetištem, kvalitetno građena opekom i kamenom u gotičkom stilu. Početkom 18. stoljeća crkva se obnavlja u baroknom stilu, uz nju se zida visoki zvonik, a samostan dobiva svoj današnji izgled. Crkva je proširena prema zapadu dodavanjem kora, a sa sjeverne strane dograđene su joj dvije kapele. Tijekom 18. i 19. st. Samostan u Našicama važno je središte pastoralnog, prosvjetnog i umjetničkog života sjeverne Hrvatske . Ovdje djeluju mnogi poznati franjevci. (izvor: https://www.nasice.hr/hr/o-nasicama/crkva-sv-antuna-padovanskog.html)
Odmah desno od mjesta s kojeg snimih crkvu na gornjem snimku bio je glavni Našički hotel.
Na samom izlasku iz grada prije nego što dođem na raskrižje na kojemu ću ravno prema Požegi, dobio sam zrnce uživancije u obliku nizbrdice.
Nekih 3-4 km od Našica, u selu Zoljani, pored izvora s hladnom vodom odlučio sam ručati.
Nedaleko od izvora našao sam klupu u borovoj hladovini, te na njoj razastro trpezu.
Za objed sam si pripremio prvo slani dio...
...a potom slatki dio. Do kuće imam još 40-tak km, uključujući i penjanje na Krndiju, te zaključih da mi goriva ipak treba.
Nakon objeda u Zoljanima slijedi uzbrdica od barem 4 km. Suprotno konfiguraciji ceste do Našica, ona se ovdje vijugavo penje.
Na prijevoju , jasno slijedu malo duži predah sa kontemplacijom. Dok sam, je li, kontemplirao snimio sam odakle sam se popeo na prijevoj...
...i cestu kojom ću nastaviti nakon te kontemplacije.
Dolaskom u Zlatnu dolinu snimio sam polja vinograda. Po nekima, u koje moja malenkost ne spada, to je to zlato po kojemu je dolina dobila ime.
Ovo od Našica je već znani standard po kojemu vozim više puta svake sezone, no uvijek, pa i ovaj put, mi je posebno zanimljiva crkva u Gradištu. Možda toj zanimljivosti doprinosi i njen okoliš promatran sa ovog mjesta odakle je snimljena.
Sa desne strane, podaleko, smješteno je Kutjevo. Ovaj put će ostati neobiđeno, no barem sam ga zumom objektiva virtualno sebi približio.
S druge strane ceste već se dobrano naslućivala Požeška gora ispod koje je grad po kome je dobila ime. Taj grad, kao moj grad, je ujedno i cilj ovog mog putovanja.
Eto, to je kraj jedne zanimljive dvodnevne vožnje. U prvom danu je stupanj zanimljivosti bio malo veći, no u konačnici i drugi dan nije bio dosadan. Sve je stvar pristupa, a ja ovoj vožnji pristupam ozarena lica i zadovoljstvom u duši.
Post je objavljen 09.03.2020. u 20:27 sati.