U ono doba, naš predragi , preizvrstni, nadaleko omiljeni, blagi i dragi, susjed Viktor, požali se mojim roditeljima : „Joj, joj. Deca, si me radi imaju, samo me doma nimaju radi“. A na to moj tatek, svom, voljenom, vjenčanom kumu i prijatelju iz djetinjstva: „Viktore, kad te doma najbol poznaju“.
Danas me, tužni događaji, svezom izbjeglica, migranata, pobjeglica i drugih „antologijskih“ zbivanja u, nekršćanskoj, nesložnoj i, u svijetu sve marginaliziranoj Europi, osjetno podsjećaju na rečenicu, mog oca Josipa.
Sredstva jadnog priopćavanja, našeg Premijera prikazuju kao da je San Salvador. On spašava Europu. Što Europu, svijet. On je glavni dasa. Ursula, Angela i Emmanuel, ga jedva prate.
Moš si mislit. Nis više mali dečec. Se vidim. A narod? U jednom od prošlih tekstova, na Oganj. blog. hr, citirah jednog prijatelja i suradnika, eksperta za tehniku: „Unas je jedino sigurno da se, u političkom smislu, na hrvatski narod ne može računati.“ Naravno, nije u cijelosti tako.: Mislim da i narod vidi. Na izborima bumo vidli, dal dobro ili mutno. Bojim se, da ako do izbora, potpuno ne pregleda, dolazi kmica, a u njoj se baš ništa ne vidi.
Probudi se narode. Još Hrvatska ni propala… Branko Smrekar
Dragi su mi uspjesi, našeg Premijera, u svijetu. ma bili bi mi draži uspjesi, teško, krvlju izborene, Republike Hrvatske. Ne gubimo nadu. Rješenje je u našim rukama.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;7.veljače 2020.
Post je objavljen 07.03.2020. u 18:11 sati.