Zahvaljujući raznim državnim institucijama, počevši od dječje pravobraniteljice, pa do kojekavih birokrata, dušebrižnika i "eksperata za sigurnost djece i mladih", koji uporno šire demagogiju u stilu kako je "najveća opasnost za djecu i mlade ako se oni negdje nekom (nepoznatom) fotografu ili fotoreporteru nađu u kadru", i "ako netko negdje vidi njihovu sliku", navodeći u tu svrhu isključivo slučajeve u kojima su otkriveni perverznjaci koji su snimali golu djecu po plažama, sva roditeljska paranoja, inducirana upravo od strane tih istih državnih institucija, usmjerena je isključivo na "nepoznate" fotografe, dok se istovremeno profesionalne fotografe i ustanove poput škola, vrtića i sličnih maltertira birokracijom, papirologijom i "privolama" koje bi kao trebale "zaštititi djecu" od "opasnosti" fotograf(ij)a.
Obavezno pri tome treba spomenuti to da samo maloumne i bolesno paranoične osobe sve fotografije i videe djece guraju u istu (pornografsku) kategoriju bez obzira na njihov sadržaj, tj. da nisu u stanju razlikovati fotografije i videe odjevenog djeteta kako npr. trči za golubovima u parku, igra se sa psom, pleše ispred uličnog svirača, miriše cvijet, dubi na glavi i slično, od fotografija ili videa (polu)golog djeteta u nekoj pozi u kojoj mu se eksplicitno vide spolni organi, ili koja čak eksplicitno prikazuje i neke seksualne radnje. Jednako tako maloumnim i paranoidnim osobama je isključivo mjerilo "prihvatljivosti" snimanja je li fotograf poznat ili ne, pa tako doslovno ima "brižnih roditelja" koji bi na licu mjesta linčovali svakog "nepoznatog" čovjeka koji negdje snima u smjeru djece (npr. dok snima dječju nogometnu utakmicu, dječju igru u parku ili slično), ali istovremeno smatraju kako je "sasvim u redu" kada oni sami snime i stave slike svoje (polu)gole djece na net, jer "oni su roditelji".
Istovremeno, ti isti paranoidni roditelji (kao i te iste institucije koje im pune uši demagogijom i paranojom) gotovo da uopće ne obraćaju pažnju i ne vode računa o tome što djeca, oboružana "pametnim" mobitelima s ugrađenim kamerama i računalima sa ugrađenim webcamom, sama snimaju, i kome šalju snimljene slike i videe putem komunikacijskih aplikacija (kao što su Viber, WhatsApp, SnapChat, Chatroulette..itd), te što sve objavljuju na svojim profilima na društvenim mrežama (kao što su Facebook, Twitter, Intagram...)!
Koliko god to nekome teško ili nemoguće shvatiti i prihvatiti kao činjenicu, ponekad pornografske i erotske snimke snimaju i sama djeca pubertetske, odnosno adolescentske dobi! Bilo da to rade samoinicijativno (u svrhu privlačenja pažnje ili "zavođenja"), bilo da to rade na nečiji nagovor (nekog vršnjaka, trenutne simpatije, ili nekog pravog preverznjaka koji se lažno predstavlja kao njihov vršnjak).
Za one koji ne znaju ili nisu u stanju shvatiti, djeca u pubertetskoj i adolescentskoj dobi često su jako željna pažnje okoline, posebice svojih vršnjaka, pa su u tu svrhu spremna raditi bilo što da privuku pažnju okoline i steknu popularnost među vršnjacima. Danas, u doba društvenih mreža, ta "pažnja" i "popularnost" se uglavnom mjere u "lajkovima" i "pratiteljima" na društvenim mrežama (Facebooku, Instagramu...), odnosno količini ljudi na "listi prijatelja". Štoviše, u svrhu privlačenja pažnje po svaku cijenu, odnosno dobivanja što više "lajkova" i "pratitelja", nerijetko su ta ista djeca spremna raditi bilo što, pa čak i dijeliti svoju privatnost "na izvol'te" - od toga da se pred (web)kamerom glupiraju ili rade često i opasne "svašta-nešto-challenge" pothvate, pa do toga da snimaju vlastitu golotinju (ili čak i spolne radnje), te to zatim ili šalju drugima, ili objavljuju na svojim društvenomrežnim profilima.
Upravo to slanje vastitih golišavih fotografija i videa drugim ljudima je dobilo naziv "sexting", što je složenica od engleskih riječi "sex" i "texting".
Istovremeno, ta ista djeca i mladi uopće ne razmišljaju o mogućim posljedicama, niti vode računa o tome da sve takve golišave i eksplicitne slike i videi koje sami snime (a koji prikazuju stvari od striptiza, pa do eksplicitnih snimaka spolovila i spolnih radlji), te iz nekog razloga nekome pošalju ili objave na društvenoj mreži, mogu nakon toga doslovno završiti bilo gdje, jer nema apsolutno nikakve garancije da osoba kojoj je to poslano (pa makar to bila trenutna simpatija, prijatelj/ica isl...), ili koja te slike vidi na njihovom profilu, neće te slike ili videe proslijediti dalje!
Čak štoviše, događaju se i situacije poput onih da nakon pucanja veze jedan od bivših partnera iz osvete objavi neku golišavu snimku onog drugog kako bi tu osobu "osramotio/la", a događa se da ponekad dolazi i do pravih ucijena, gdje osoba kojoj su poslane golišave slike ili videi, zatraži još golišavih slika i videa, uz prijetnje da će one slike i videe koje je već dobila ili negdje objaviti ili proslijediti nekome, ako ova ne pošalje još slika i videa. I onda se stvara tzv. "začarani krug", koji nakon nekog vremena prerasta u pravi psihoteror, a koji djeca i mladi nevoljko prijavljuju, jer ih je ili strah ili sram. Ili oboje.
No koliko god takve stvari bile traumatične za djecu, opet se zaboravlja da za postojanje takvih eksplicitnih snimaka koje djeca sama snime nisu krivi nekakvi "nepoznati fotografi" na javnim površinama, već su odgovorna upravo ta djeca koja su ih (samoinicijativno ili na nečiji nagovor) snimila unutar svoja 4 zida. Ali pitanje je koliko su, ako uopće, državne institucije to spremne, voljne i sposobne objasniti djeci i njihovim roditeljima... I koliko su ovi to željni i sposobni shvatiti.
Post je objavljen 06.03.2020. u 04:00 sati.