Kada sam krenuo s pisanjem ovoga bloga, od njenog prvog posta često razmišljam iz kojeg razloga sam to učinio. Svaki puta kada napišem tekst s kojim predstavljam svoju misao čitateljima, shvatim da sam taj isti tekst mogao nadopuniti s još nekim mislima. Ali tekst je podignut i tu više nema mjesta za bilo kakvo mijenjanje.
Winston Churchill ustvrdio je da je demokracija najgori oblik vlasti osim onih oblika koji su bili isprobani ranije? Jednako sam siguran da to vrijedi i za izgovorenu ili napisanu riječ. Nije to pouzdan način komunikacije ali je najbolji koji imamo.
Nisam maher pisanja niti su moja razmišljanja nešto originalno da bi netko u meni prepoznao pisca, ili da ću time što pišem biti osoba koja predosjeća da će biti Netko i Nešto ne, nego zato što drugačije razmišljam i kako je to korak koji me vodi ka pisanju.
Pišem u javnosti a ne u nekom tajnom dnevniku tako da se odgovor o mojem pisanju nameće sam. Svojim pisanjem volim da se zna o čemu razmišljam, jer se nadam da ima mnogi ljudi s kojima sam povezan istom valnom duljinom.
Dragi posjetitelji ovog bloga, prije nego što smo Pažani, Katolici, Ateisti, Agnostici, Desničari, Ljevičari, Lupeži, Idioti, Šovinisti, Nacionalisti. Budimo najprije "judi" pa onda sve drugo, tako govorimo u našem Pagu.
Pisanjem ovoga bloga pokušavam dotaknuti nečiji um i uvući se u nečije srce smatrajući da moje pisanje nije uzaludno, kao što mi je drago kada čitatelji ovoga bloga svojim komentarima dotaknu moj um i moje srce.
Poznati Matošev stih "I dok je srca bit će i Kroacije" moja je vodilja koja govori dok je Branimira bit će i ovog bloga.