Marketing
BOHEMČINA
Tin je žeđao, Tin je strašno žeđao. Ušao je u prvi bife i prišao šanku.
– Jedan špricer – rekao je.
Kelner ga je prezrivo odmjerio.
– Na žalost ne mogu vas poslužiti, gospodine – rekao je nafrnjivši nos.
– U čemu je problem, mladiću – zapitao je Tin.
– Niste adekvatno odjeveni, gospodine – pojasnio je fićfirić.
Tin se osvrnuo oko sebe. Bilo je to fino mjesto za fine ljude, gospodu.
– Mali, nemoj me zajebavati, daj mi taj špricer, žedan sam k'o smuk.
– Kao što rekoh: ne mogu vas poslužiti!
– Nemožeš, a?
– Ne.
Tin izvadi krupnu novčanicu i stavi je na stol.
– Ovo je za tebe. A sada mi natoči taj špricer.
Fićfirić je ostao dosljedan.
– Ne mogu, u pitanju je politika kuće.
– Zar?
– Da.
Pjesnik je uvidio da je svaka rasprava uzaludna, dečko je izdresiran kapucin, ovdje neće dobiti piće! Okrenuo se i pošao van. Više nije bio žedan. Bio je ljutit. Produžio je korak prema stanu koji je najmio. Otključao je ulazna vrata, ušao i pristupio garderobnom ormaru. Otvorio ga je uz popratan cvilež i škripu. Unutra je visilo odijelo. Obukao ga je tek jednom: onomad kada je bio kum Goranku F. Učinio je to tada, ne iz poštovanja prema Goranku, već iz poštovanja prema njegovoj supruzi Veri za kojom je u to vrijeme potajno čeznuo.
Odjenuo se i osmotrio u napuklom mutnom ogledalu punom rđavih pjega. Odijelo je visilo na njemu kao na aufingeru. Prije desetak godina bio je znatno krupniji. Izjeden životom, eto što je! Svejedno bilo je to vječno englesko odijelo krojeno od finog štofa.
Izišao je na ulicu i vratio se natrag u bife. Prišao je šanku. Zagledao se u oči malom seronji –duboko, dublje – i zapovjedio:
– Jedan špricer!
– Svakako gospodine – uzvratio je mladić praveći se da ne pozna čovjeka.
– Zapravo, daj odmah dva…
– Nema problema, gospodine…
Mladić složi dva špricera i stavi ih pred Tina.
Tin uze čašu pa stade zalijevati odijelo: malo lijevo, malo desno, malo po rukavima, malo po reveru, u gornji džep, u unutrašnji džep…
– Hej, što to radite gospodine – zaprepašteno poviče mladić razrogačenih očiju.
Otelo mu se iz grla prilično glasno. Njegov uzvik svrne pažnju ostalih gostiju.
Tin isprazni čašu, dohvati drugu, pa nastavi sa zalijevanjem.
– VIDITE MLADIĆU – Tin će teatralno – OVO PIĆE NISAM DOBIO JA. OVO PIĆE JE DOBILO OVO ODELO, PA JE STOGA RED DA GA I NAPOJIM. ZAR NE?
– Gospodine, zamolit ću vas da napustite prostorije – proškrguće fićfirić.
– Jasno, čim svršim s poslom.
I doista, kada svrši Tin se sa širokim osmjehom nakloni kelneru.
– Ugodan dan želim!
Potom se okrene i nakloni prema blago uznemirenom publikumu.
– I vama ugodan dan, gospodo!
Na ulici prasne u gromki smijeh.
A sada, pravac Blato!
Post je objavljen 01.03.2020. u 10:12 sati.
