Nakon što smo se uspješno (završno) maskirali i izmaškarali, osvanuo je i dan za nove nemaskirane početke.
Kako za koga.
Netko se nije niti maskirao.
Netko masku nije niti skinuo.
A netko se rodio i ostao tako ogoljeno bez maske cijeli život.
Sva naša lica (života) smo mi.
Sebi i drugima (ne)spoznatljivi.
„Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“
Tako počinje još jedan korizmeni ciklus u kojem s nevidljivim znakom križa od pepela na čelu više ili manje nastojimo (p)ostati ljudi.
Uvijek su me fascinirali oni koji u Korizmi mogu bez nikotina, alkohola, psovke, hrane...a onda, kao da ništa nije bilo, nakon 40 dana, vraćaju se onome što su smatrali ne-dobrim u svojim životima.
Jedan od mojih poroka je nikotin.
I dok sam još imala love za cigarete, na kiosku bih tražila otrove, tako sam ih zvala.
Godinama otrove štancam sama na strojčeku. Ručna maufaktura. Puuuuno jeftinije s manje aditiva i kemije od tvorničkih cigareta, ali....i dalje – otrovi.
Kada bih ih se odrekla tih 40 dana, nastavila bih i dalje – bez otrova. Ne vidim smisao u tome da im se opet vratim.
Da se ne zavaravamo, ostavljala sam otrove 10 puta u životu, zbog sebe, jer sam pokušavala raskrstiti sa svojom štetnom navikom onda kada sam osjetila i odlučila da želim pokušati. No, ispadalo je privremeno uspješno, do sada ne-uspješno.
Tko zna, možda će jednom postati i trajno uspješno.
Odavno već na dušebrižnička pitanja: Čega se odričeš u Korizmi? odgovaram: Zločestih ljudi.
Post je objavljen 28.02.2020. u 06:40 sati.