«Trebam dar» - vikne car. «Što da dadem za darivanje mojim dvorjanima koji mi služe, a što slugama i sluškinjama donjim odajama, vrtlaru i konjušaru, a napose oružaru?».
U dvoru raskošnome svega ima što ima a nema čega nema. Za imanje svi su zaslužni a napose nepoznati građani iz krajeva dalekih, plodovima raznovrs-nim po mirisu, okusu, obliku i svrhovitosti. Pa haj, haj neka traje do na kraj.
Međutim ne u dvoru nego u uskoj uličici, u dalekom gradu dadoše učenici za školsku nagradu, knjigu. A curica, dobra družica, knjigu koja bijaše podeblja, ustupi draganu, na kolodvoru za čitanje u vagonu pri putovanju za suzbiti dosa-du, umjesto lizati čokoladu. A čokoladi, zna se to svi znaju da joj slatkost daju kapi nektara iz vrućeg, zaljubljenog srca kuhara prilikom mješanja riječi koje treba izreći, ne zaboravljan i češće ponavljati: «Volim, ljubim, ljubim te», dok željno tražeći usne žude, drhćući pipaju, srčući i sisajući kapljice nektara slasti koje se za intimni doček umiljato nude.
«Tebe volim, ljubim, žudim. Ljubi, grli me, moje biće je cijelo tvoje sad, sad u ljubavi, neraskidivoj spojci i vrelim poljupcem zauvijek zapečaćenoga. Volim, volim, ljubim te».
*************
U dalekom plavetnilo svodu bliže nebeskom svodu nego zemaljskom ja-du, udomaćila se nepostojeće postojanje. Nigdje ga nema, a svukud širi svoj veo nepostojeće prisutnosti. Ja ga sebi predočujem grafičkom oznakom
0n = <
«Ništa na entu potenciju jest privid».
I tako udrubljeno, nepredvidivo, izmješano i neopipljivo kao privid sadr-žina zemaljskog postojanja., što je čovjeku umniku dokučivo milenijima dugog trajanja tek nakon postupnog traženja «mic po mic», spoznatljivo.
I tako bijaše sve. Sve što se vidjeti može iy avionske daljine. Daljine dvojnog para ljubavlju ydruženoga gdje im u srcima, na ognjištu sreće, što ga stvoritelj za žarenje umeće i ljubav nikada ne ugasne (Alte liebe rosted nie, wen rosted dann putzt man sie). Stara ljubav ne zahrđa nikada. Ako hrđa tada ju se glanca.
Ljubav je majka životu najveće vrijednosti zemaljskog postojanja. Čudo produhovljenja materijalnoga sustava i oživljenja materije specifičnog oblika da-jući sposobnosti umnoga apstratnoga promišljanja emocija i privida nazad i kombiniranja unaprijed slobodnoga odlučivanja, djelovanja i griješenja bez čega ne bi bilo napretka.
Čovjeka ka materijalnog bića i čovjeka kao kontinuirano pomlađivanog duhovnog bića, zahvalnoga stvoritelju za postojanje življenje i darovane osobi-ne, postojanje svete ljubavi, prijateljstva tolerancije u društvu istovrsnih.
A u zbiru svakodnevnih različitosti na zemaljskoj kugli specifičan ures: stvarni i nestvarni duhovni čovjek.
Domoljubac - Zyonimir Tomac, iz zbirke 'Osmjesi nečujnih mirisa'
Post je objavljen 23.02.2020. u 15:20 sati.