"Važno je dopustiti nekim stvarima da odu, da nestanu. Pustiti ih i riješiti ih se. Ne očekujte da vam se vrate, da vam priznaju napore, otkriju da ste genijalac i shvate vašu ljubav. Zatvarajte krugove, ne zbog ponosa ili oholosti, već zato što se to više ne uklapa u vaš život. Zatvorite vrata, promijenite ploču, pometite kuću, obrišite prašinu. Prestanite biti ono što ste bili i postanite ono što jeste." Paulo Coelho
Prije dosta godina shvatila sam da je život kao kazališna predstava u kojoj smo mi glumci. Od malena nas uče staviti masku na lice s ulogom po potrebi (i tako već generacijama). Maske su različitih boja i svih vrsta raspoloženja. Kada jedna predstava završi i imamo trenutak odmora, skidamo masku i uđemo u crno-bijeli film na trenutak. I u tom trenutku nismo sigurni tko smo... No ubrzo se opet nađemo u situaciji u kojoj nosimo drugu masku i tako redom. Prekratko smo u onom crno-bijelom trenutku bez maske... Crno-bijelo kažem zato jer mi to znači jasnoću. U kineskoj filozofiji crno i bijelo, Jin i Jang, čine cjelinu, jedinstvo - Tao. Jang (bijelo) i Jin (crno) se međusobno savršeno isprepliću - crno sadrži djelić bijeloga i obrnuto. I to smo mi, to je čovjek, njegova bit. Mislim da je u osnovi jednostavnije spoznati sebe nego nositi sve te silne maske. A opet, nositi maske nam je lakše jer nam je to poznato. Nepoznato nas plaši. Maska za maskom, sve ostavljaju svoj trag na nama dok ne postanu preteške za nositi.. Zato je važno osvijestiti maske, prihvatiti ih i tada počinje promjena. Tada možemo dopustiti nekim stvarima, ulogama, maskama, ljudima, situacijama da odu.. Postajemo ono što jesmo.