Pregled posta

Xu Guangqi

Moja trenutna stancija, šangajska opservatorija, je nasljednica jezuitske meteorološke i astronomske stanice, i smještena je u kvartu Xuhui, uz nekadašnji samostan:

nedaleko katedrale Sv. Ignacija

i nekadašnje jezuitske knjižnice.

Povijest lokacije, centra današnje francuske koncesije, koja se malce promijenila od tih vremena,

je zanimljiva. Xu Guangqi,

čovjek koji se rodio par ulica dalje od današnje katedrale, se krajem 1500-tih izdigao iz bijednog položaja učenjem. Njegov otac je uzgajao i prodavao povrće na poljima na rubu grada. Sistem uspona kroz
činovničku službu je u davnoj Kini bio demokratski-tko je položio ispite, mogao je dalje, neovisno o porijeklu. Jasno, samo bogatiji ili njihova djeca su si mogli priuštiti učenje a ne rad na polju, ali bistrijima je bilo lakše iskočiti iz neuke okoline. Xu je očito volio upirati pogled u nebo:

Kasnije, kad je već bio činovnik na dvoru, u Pekingu je oko 1600-te sreo Mattea Ricci, jezuita, i s njim se povezao preko interesa za matematiku. Zajedno su preveli na latinski djela Konfucija, a na kineski dijelove Euklidovih "Elemenata". Iskoristio je tehnička znanja koja je od njih naučio za osuvremeniti vojnu silu:

(nije pomoglo, neprijateljska konjica je nadvladala i dinastija je pala. Topovi nisu bili dovoljni protiv "barbara", koji nisu mirno stajali i čekali da ih pogode projektili).

To je bio prvi primjer međunarodne suradnje kineskih i zapadnih učenjaka. Xu je prešao na kršćanstvo, primivši ime Pavao. Kad se umirovio, vratio se u svoj porodični kraj, i njegova porodica je primila kršćanstvo i ostala u dobrim vezama s jezuitima i nakon njegove smrti.

Zanimljivo je znati da je kršćanstvo ušlo u kinu mnogo ranije, za Tang dinastije, u 7-om stoljeću n.e. Tad su Nestorijanci, kršćanska sekta iz Perzije, pokrštavali cijela plemena istoka Kine i dijelova Sibira i Mongolije. Carskim ediktom iz 845 su bili zabranjeni, jer je car bio predani taoist, a idući ulazak kršćani-sada već i katolici djeluju uz "heretike" nestorijance- su imali oko 1300-tih za dinastije Yuan i od tada su polako jačali svoje djelovanje. Posebno učinkovita je bila jezuitska strategija-o tome još moram naučiti, literatura djeluje dostupnija nakon "Riccijeve godine" 1982 kad je na 400-tu godišnjicu njegovog dolaska u portugalske kolonije i kasnije, 2001 na godišnjicu njegovog konačnog dolaska u Peking i 2010 na godišnjicu smrti, obnovljeno sjećanje na tog zanimljivog čovjeka i mnogo dokumenata prevedeno i po prvi put postalo dostupno javnosti.

S okupacijom Kine od strane zapadnih sila dolazi do daljeg razvoja događaja: Jezuiti kupuju zemlju od Xu-ove porodice i 1847 osnivaju školu i sirotište. Tako taj dio grada, Xu Hui, postaje kršćanski centar Šangaja. 1910 je izgrađena katedrala Sv. Ignacija,

koju se smatra jednim od najvelebnijih kršćanskih zdanja Dalekog Istoka. Nakon građanskog rata, 1949, Crkva je bila zabranjivana i njezine građevine uništavane, ali katedrala je, iako porazbijana, preživjela, a njena knjižnica je čak dobila na značenju jer je postala zbirno mjesto za privatne biblioteke lokalnih Zapadnjaka, pa se danas u njoj može pronaći mnogo zanimljivih djela.

Šetajući okolicom, nasuprot Opservatorije i sa zadnje strane parka u kojem je stela gdje je očito, zasluženo, postavljen rame uz rame sa Zapadnim si suvremenicima:

u perivoju

u kojem je memorijal Xu Guangqi-ju i grob

naišli smo na ovu školu:

Tu bi mogli bez preinaka snimati Harry Pottera.

Općenito, ovaj dio grada ima svoj duh, i označen je sa par stoljeća prisutnosti "drugih", astronomije i znanosti općenito. Zanimljivo se naći u današnjoj verziji te stvarnosti. U kojoj se stare majstore ne zaboravlja, nimalo:

Nakon ručka u kantini, moji kolege obično odu prošetati u taj mali park, koji je nasuprot ulaza u Opservatoriju.

Post je objavljen 23.02.2020. u 14:16 sati.