Pokušavam pisati dok se borim za zrak.
Opet sam bolesna. Ili vučem jednu te istu boleštinu već neko vrijeme.
Prisiljena sam uzeti bolovanje. U utorak sam jedva dopuzala u školu, pa otišla prije 10.
Skoro sam se ugušila usred zbornice.
Doktorica kaže da je samo jako ružna viroza. Mirovanje, inhalacija, čaj.
Osjećam se slabo. Vrti mi se čim ustanem. Penjanje po stepenicama predstavlja izazov.
Zbog toga, uostalom, i nisam pisala. Tu sam i čitam i pratim.
Samo nemam energije da smislim neki razuman komentar.
Svašta se događa oko mene. Nekako se osjećam odcijepljeno od svega.
Možda sasvim i svjesno. Zamaraju me interakcije.
Namjerno ne odgovaram na poruke.
Istodobno, osjećam se nekako usamljeno.
Možda mi samo treba zagrljaj, bez riječi.
Trenutak... Da oživim. Vjerujem da će biti bolje kad ozdravim.
Mrzim ovaj prazan hod, a sve me prisiljava da usporim.
Toliko o tome. Javit ću se kad budem bolje.
Dotad, budite mi pozdravljeni.
Post je objavljen 19.02.2020. u 18:50 sati.