Na kraju redovito dugog reda pred šalterom za osobne potvrde i dotvrde vrpoljio se jedan silno Nervozan Čovjek. Red nije bio jako dugačak, ali on je jako kasnio. Dokument koji mu je trebao morao je dobiti danas, prije pauze koja počinje u podne. Kasnije mu taj dokument više neće trebati, a pitanje je hoće li mu išta trebati. Na momente bi mu došlo da razgura mlitavu gomilu ljudi pred sobom, da ih porazbaca uokolo kao da su vreće krumpira, ali svaki bi ga put u zadnji čas primirio vlastiti osjećaj za "radije ne". Tu i tamo red bi se pomaknuo za jednu osobu, a onda bi sve opet stalo, osim što bi se ispred iznova začuli šuštanje papirâ i tihi žamor dvoje ljudi sa suprotnih strana šaltera. Poneki glasni uzdah drugih očajnika u redovima, malo hripavog kašlja, a onda opet tišina i potmula meljava vremena koje je polako ali nezaustavljivo išlo naprijed, ne ostavljajući iza sebe baš ništa.
Još jedan korak naprijed, još jedna osoba manje u redu, još par minuta manje vremena, još par minuta manje do pauze svijeta. Šuškanje i žamor su se nakratko pojačali i opet utihnuli. S malo veće blizine sad se čulo i tapkanje po tastaturi. Davno su prošla vremena kad su imali one tastature iz kojih je kuckalo kao da su pisaće mašine. Sat je sad pokazivao dvadeset i dvije minute do pauze. Ispred je bilo još troje nesretnika, plus onaj za šalterom. U nekom času jedan od njegovih papira izletio je iz gomile i u kratkom bljesku svoje papirnate slobode odjedrio skroz do drugog šaltera. Čovjek je doteturao do papira, uhvatio ga taman pod nogama nesretnikâ iz susjednog reda i brzo se odvukao nazad do šaltera, ispuštajući neartikulirane zvukove nelagode.
Osamnaest minuta do pauze. Lovac na papir odlazi, a njegovo mjesto zauzima žena nedefiniriljive dobi, sa samo jednim papirom u ruci.
- Gospođo, vama trebaju još potvrda za vržvržvr i vršvršvr biljega i s time idite do...
Nesretnica je kimala glavom i kopala po džepovima da nađe pisaljku i papir jer "uvik sve zaboravin", ali u tomu ju je nakon niti minutu prekinula Ruka koja je izronila iz dubina šaltera i pružila joj papirić-podsjetnik.
- Valjda neću injega zaboravit!
Petnaest minuta do pauze. Prastari gospodin, koji djeluje kao da Smrt na nekom drugom šalteru upravo uzalud premeće papire da bi dokazala da on nipošto ne smije biti živ, vadi iz još prastarije aktovke poveći bunt papirâ i počinje vrlo polagano prelistavati po njima.
Devet minuta do pauze. Gospodin je našao papire koje je trebao i sad pregovara sa šalterskom osobom o tomu što i kako dalje. U nekom času dobiva nazad te papire, minus njih dva, plus još tri. Dok ih slaže u aktovku, može se vidjeti se kako minutna kazaljka ide po satu. Protok vremena kao da izjeda kosti.
Pet minuta do pauze. Ostala je još jedna osoba ispred. Djeluje mlado i užurbano. Vjerojatno isto gleda na sat i boji se pauze. Brzo daje osobnu i par papira te objašnjava što treba, a s druge se strane začuje tipkanje. Posao se čini brz, ali minutna se kazaljka čini još bržom. Iz šaltera izranja papir, čovjek prihvaća, zahvaljuje se i odlazi.
Minuta do pauze. Šalter je slobodan.
- Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?
- Moram hitno produljiti svoju Potvrdu o Egzistenciji. Istječe mi danas točno u podne. Ovdje imam staru potvrdu, ...
Iza leđa ga prekine neki bezobrazan glas:
- Jučer sam bio ovdje, ali nisam imao dotvrdu o statusu amortizirane osobe. Nadam se da sad mogu tražiti potvrdu za osobnu amortizaciju.
- Kako samo!? - izleti Čovjeku Koji Je Upravo Došao Na Red, ali uzalud. Bezobraznik iza njega jednostavno je, kao da ispred njega nema nikoga, pružio svoju dotvrdu Ruci koja je čekala blizu rupe u staklu. Ruka je papir mirno prihvatila, kao da ispred bezobraznika nema nikoga.
Nervozan Čovjek je sad bio užasnut. Ignoriran s obje strane, kao da ga nema!
Potom je pogledao na sat. Bilo je točno dvanaest sati.
Potom je pogledao na vlastiti sat, u džepu. Bilo je dvanaest sati i četiri minute.
Nervozu je sad zamijenio posvemašnji mir.
- Barem imam točniji sat od ovih birokrata, zaključi Donedavno Nervozni, A Sad Nepostojeći Čovjek.
Post je objavljen 15.02.2020. u 15:47 sati.