Valentinovo, 14.2., dan kad se slavi Dan zaljubljenih, dan kad sam doživjela neke trenutke i uvijek kad dolazi, osjećam neku muku u sebi i neko loše iščekivanje.
14.2.1992. je mama završila u bolnici, Valentinovo je tek probijalo svoj put kod nas u Hrvatskoj, a ja sam već bila blokirana teškim životnim događajima i nisam ga voljela.
Kako su godine prolazile, opuštala sam se i počeli smo malo obilježavati taj dan kupujući neke male crvene sitnice i sjećajući se našeg dana kad smo se sreli, 15.8.2004.
14.2.2018. je Davor završio na operaciji, taj dan je operiran, Valentinovo sam provela u bolnici i na cesti hodajući i noseći dokumentaciju koju sam morala predati za njegovo bolovanje i opet mi je Valentinovo zadalo težak udarac i blokiralo me za sljedeće godine.
14.2.2020. je bio pogreb prijateljičine mame, znači, opet za Valentinovo - tužan događaj. Taj dan sam zadnji put vidjela dragu kolegicu sa posla koja je 25.3.2021. umrla od korone, imala je samo 48 godina...i kao da je sad vidim: stajale smo tamo zajedno sa drugim kolegicama i kolegama. Bila je posebna, direktorica u firmi gdje sam odradila svoj radni vijek, ali predivna duša... pričale smo i ne mogu zamisliti da je godinu dana kasnije ona umrla. To je bio strašan šok za mene i sad će biti godina dana kako je nema - prestrašan šok!
Za mene je danas Valentinovo, jedan dio, jer se Maša uselila 13.2.2016. u naše živote i sa nama je 6 godina
Ove godine Valentinovo dolazi, ali meni nije milo, jer mi se opako već tri puta zamjerilo i ostavila sam taj u jednom kutku života, da sam po sebi traje i drugima nešto daje, ali mene da zaboravi i zauvijek loše dane od mene odnosi.
Ne, ne volim Valentinovo, volim život i ljubav, ali taj dan ne obilježavam ... taj dan ostaje nijem i prazan dan, dan obilježen nekim tužnim uspomenama koje su mi zadale teške udarce i blokirale me.
Ove godine Davor i ja slavimo 18 godina zajedničkog života i naše Valentinovo je uvijek na Veliku Gospu, 15.8., a 12.3. slavimo i 10 godina braka. To su za mene dani ...