Moj pas i ja imamo ustaljeno vrijeme jutarnje šetnje.
On diktira put i obično svaki drugi dan mijenja.
Malo se to poremeti kad se kujice tjeraju, al uglavnom discipliniran je on.
Čitatelji bloga znaju moje mišljenje da je život precijenjen.
Navodno sam i ja teško dospio na svijet, možda i zato to ide tako.
Uglavnom raduje me kad me pas pažljivo probudi i odšetamo.
Na našem putu svaki drugi dan smo imali zanimljivu ženu.
Upalila bi svjetlo, otvorila širom prozore i vježbala.
U pidžami koju je svakodnevno mijenjala.
Na kraju bi otšetala do vrata, ugasila svjetlo
skinula se u donje rublje i izašla iz sobe.
Bio sam uvjeren da će se jednom skinuti do kraja.
Te cure od tridesetak godina misle da su centar svemira.
Istina dalo se primjetiti da su joj skladne dupe i tijelo
al takvih je po svijetu na milijune.
Pogađate već dva tjedna se prozor ne otvara.
Nismo dočekali konačno razgolićavanje.
Nećemo očito dočekati rješavanje zagonetke.
Ajd barem se izgleda vraćam svom životu...
p.s.
Sirnica je sve bolja, nevezano uz ovo napisano!