Pregled posta

Dobar, glup, lud

U ovoj točci Svemira, u ovom trenu Vječnosti; jesam. Neizmjer u mjeri čini apsurd. Apsurd? Što je to apsurd?
Vidim, načinom svojim, da se sve oko misli vrti. Velika je vjerojatnost da apsurde one stvaraju, a i imenuju. Čak sam i siguran u to. Vidim.
I evo nas u tom lepršavom svijetu misli. Ustvari smo stalno u njemu, ali nismo svijesni toga. Tražimo čvrstu točku. Dokazujemo, uvjeravamo, zaključujemo.
Pa da pokušam nači neku čvrstu točku; nešto što je stvarno to.
Kao prvo, sve imenujemo i svatko to vidi na svoj način. No dobro, ali to što svatko vidi na svoj način je tu! Nešto valjda je. Okom registriramo svijetlost koja dolazi od toga. Dodirom ispitujemo oblik, pa i toplinu. Čujemo zvukove. I mnogo toga još.
Pa tu ipak nešto je. Ima još puno toga što ne percipiramo. Mnogo je raznih energetskih uobličenja koje ne 'vidimo'. Svijet je puno širi od naše percepcije njega. Čulima tek malen dio informacija primamo, a od toga tek dio prepoznajemo. Kada to gledam nameće mi se potreba skromnosti, potreba poniznosti, jer time sam nekako bliže Istini.
U Istini 'stvoren' život, 'istinom sebe' sebe traži; sebe spoznaje. U tome stanju sretan se podajem Istini po kojoj jesam. I čitav svemir, vidljiv i nevidljiv me stvarao, kao i sve vas dreagi moji. Svaki dio svemira je takav. Svi smo jedno; svi smo isto; ista Istina.
Promatram svijet; ljude, životinje, biljke, zemlju, vodu, zrak ... Vidim radosti i tuge. Ljubav i gubitke. Tok stvaranja i nestajanja. Mnoga polja posjećene mladosti; mnoge majčine suze. U svijetu radosti i ljubavi, tuga i smrt.
Još od ranog djetinjstva svjedočim mnoge suze za otetim dragima, za otetim ljubavima. Rat, svijetski. Mašina koja melje ljude.
Ljudi često rade bez svijesti o posljedicama. Gledajući unazad možemo donekle vidjeti razloge. Pri tome je važno biti objektivan. Da bi došli do valjanih uzroka često treba gledati poprilično unazad, jer i razlozi imaju svoje razloge. Tako bi se moglo i u nedogled. Pa što onda činiti, da ne činimo jednake pogreške. Tako sam za rana tražio razloge majčinih i bakinih suza za nestalim ujacima. Jednoga je raznijela avionska granata. Pokopano je tijelo njegovo i zna se gdje počiva. Drugi je mobiliziran kao student i odveden sa postrojbom negdje na Kozaru. Nikada se vratio nije, a nikada se ni doznati nije moglo gdje počivaju kosti njegove. Baka je tražila, ali je dolazila do barijere preko koje se nije moglo. Ostale su samo mamine i bakine suze i nada koja je vremenom kopnila, da je možda negdje živ.
Sjećam se i tatine tuge za tetom koju su početkom rata odveli u logor u Gradiškoj, a tetka u Lepoglavu. I njima se izgubio svaki trag. Kao mali sam mislio da postoji nešto mračno što jede ljude. O tome se nije pričalo, pogotovo ne djeci. Nije, ali suze sam vidio. Mama je po tiho znala pjevati 'Na Kordunu grob do groba'. Kraj te pjesme uvijek su bile suze.
Odrastao sam u zanosu obnove i izgradnje. Govorilo se da gradimo budućnost; za sretan svijet noih pokoljenja. Ali ostao je trag maminih i bakinih suza i tatine tihe tuge i sjećanje na neka opasna vremena.
Kao i o svemu i o tome sam razmišljao i na svoj način tražio.
Često sam čuo kako je nešto dobro, a nešto nije. Razmišljao sam što znači to dobro?
Uočio sam da je dobro relativno, bar što se tiče svakoga po na osob. Ovisi o cilju ili namjeri, ali i o osobnoj svijesti. Nije rijedak slučaj, da onaj koji ostvaruje namjeru shvati da to nije to. Znači li to da ono što mislimo da je dobro ne mora i stvarno biti dobro. Treba vremena da bi se vidjelo.
Puno je primjera zabluda vezanih uz zdrav život. Ono što nam je trenutno ugodno i lijepo ( 'fino' ), ne mora biti i dobro. Primjer toga je: alkohol, pušenje, droga ... Kada se to uoči, obično bude prekasno. Tako učimo. Naučimo uz cijenu zdravlja.
Postoje i puno složeniji i dugotrajniji procesi koji nadmašuju ljudski život, pa i nekoliko generacija. Primjeri su: ratovi, klimatske promjene, genetske deformacije..... Kako u tim uvjetima učiti?
Svijet i životu njemu su neraskidivo vezani. Da bi proniknuli u tu vezu izmišljavamo pravila i zakonitosti te veze. Sve to činimo unutar svojih ograničenosti. Cjelina i Istina su nemjerljivo šire. Što takovi možemo?
Čovjek sam, sviješću ograničen. Molim za moć činjenja dobra. Zašto dobra i što dobro je?
Meni dostupni Svijet, Istina i Život, ukazuju mi na vrijednosti po kojima opstoje i po kojima i ja jesam, a i svi mi dragi moji. Poštivanjem vrijednosti, po kojima jesmo, poštujem i priznajem i sebe. To je moj temelj, osnova i izvor. To je ono po čemu i čemu jesam. To je Dobrota i Ljubav.
Nije to rezultat samo moga razmišljanja. U tome su i moji osjećaji i dubina postojanja.
Ljudi često mislima traže put. Traže što će sada. Misao na tome radi sa elementima koji su joj za to dati, a oni najčešće dolaze od čovjekove svijesti; od njegovih želja. A što će biti posljedica, o tome se često ne misli. Mnogi 'plaćaju cijenu' ishitrenih odluka. Da ne govorim o globalnom učinku. Ljudski vid i misao imaju ograničen doseg, a djelovanje činjenja dosiže puno dalje. Od pamtivjeka čovjek gradi prilagođen sustav opstojnosti, ali misao i ego u pravilu to ne poštuju. Oni nas često dovedu u neželjene situacije ili u procese urušavanja. Ti procesi u globalu nastoje vratiti prirodnost i predstavljaju uravnotežen put u ravnotežu. Neuravnoteženost ega i misli priroda vraća ravnoteži. Ego i misao to nazivaju bolešću, jer nisu vješti okriviti sebe. Koja li je to odgovornost kada radiš greške, a za njih optužuješ druge. Nedostaju molitva, zahvala i poniznost. Njih treba živjeti, a ne pusto izgovarati.
A što je sa onima koji misle da je svijet stvoren za njih, da mogu što požele, pa uveliko za to upotrebljavaju druge? Kako kod njih djelovati dobrotom i poniznošću?
Ponizan čovjek u tišini svojim putem ide i svojim prisustvom daruje blagoslov i ljubav.
Život je velika škola puna dobrote, gluposti i ludila za nas ljude.
Sve vs voli Mladen ...

Post je objavljen 09.02.2020. u 14:36 sati.