Marketing
Trst, Opicina, Hrastovlje
Zimski dani u kojima je čovjek slobodan idealni su, barem za nas sa kontinenta - koji smo često izloženi dugim nizovima tmurnih, hladnih i maglovitih dana - za brzi dolazak do mora i uživanje u čarolijama sunčanog dana uz obalu. Naravno, sunce je, ako je takva konfiguracija naoblake, lako moguće vidjeti i u njemu uživati i na obližnjim planinama, pa je kao prokušan recept dobar i brz odlazak do primjerice Sljemena. No, tko voli ovakve doživljaje, a ja ih se ne želim odreći, dok god mogu, znat će o čemu pričam kada spominjem kavu uz more zimi dok je povjek obučen primjerice samo u košulju. Kako smo okolicu Rijeke, koja nam je po kilometraži najbliža, već odavna temeljito prošli, posljednjih se godina, ne samo radi prilične razlike u cestarinama, odlučujemo često za Trst. Eto, došao je i takav dan, ustali smo rano, već oko šest, pa nakon opskrbljivanja u pekari, krenuli slovenskom autocestom prema jugozapadu. Na cesti tek nešto više prometa prije Ljubljane, a potom, kada čovjek prođe vjetrovitu i nepredvidivu Ravbarkomandu, ostaje samo puki užitak: plavo nebo, blješteće sunce i šumeće more.
Budući da smo dionicu od Sistiane do Duina (koja u sebi uključuje i predivnu Rilkeovu šetnicu) prokrstarili više puta, ovaj put odlučujemo se za obilazak obrnutim smjerom - prema Opicini. Naime, od Prosecca na istok, iznad Miramarea, pruža se stara Strada Napoleonica, povijesna cesta građena prije dvjestotinjak godina, sasvim dobro očuvana, koja danas predstavlja šetnicu od nekih pet-šest kilometara u jednom smjeru na razini svojih stotinjak metara iznad mora, sa predivnim vidicima. Šetnica je taman toliko uvučena da na njoj ne čuješ nikakvu buku vozila, prilično je ravna i bez većih uspona, pa je idealna za šetače namjernike opijene ovakvom neponovljivom ljepotom. Kako vrijeme odmiče, broj šetača raste, jer vjetar sustaje a sunce igra svoj zanosni ples donoseći blještavilo i toplinu sa svoda. Uz šetnicu na nekim mjestima (negdje upravo ispod svetišta na Vejni) nalaze i prilično visoke stijene koje služe kao vježbalište alpinista, čak i onih slobodnim stilom, a o bogatoj povijesti alpinizma svjedoče i grbovi alpinističkih klubova uklesani u stijene.
Nakon kakve trosatne šetnje i odmora u Opicini, iz koje do Trsta vodi tramvaj, vraćamo se na drugu stranu, prema Proseccu, pa se nakon posjete Mokolanu i Contovellu spuštamo prema zapadnom dijelu Trsta, onome uz marinu, gdje ispod samog Svjetionika pobjede što se kočoperi na brdu pronalazimo parking i mali kafić sa terasom uz more. Naravno, ne moram ni pričati o tome što znači kava sa nogama podignutim na stijene koje zapljuskuju valovi okupani jarkim suncem, toliko toplim da se čovjek doista skine u košulju dok sjedi.
Dodatna šetnja u pravcu Miramarea budi nas iz pospanosti, pa odlučujemo da nećemo po ovakvom vremenu gubiti dragocjene trenutke na traženje kakva restorana, jer sumrak se već bliži, tako da koristimo svaki trenutak u uživanju. Nakon što sunce zađe, otići ćemo lako do kakva dućana da bismo pojeli nešto s nogu, jer plan je zahtjevan: treba još stići i u Hrastovlje, seoce koje se nalazi duboko u unutrašnosti, negdje pri onom ovećem zavoju kojeg autocesta od Kopra radi skrećući prema sjeveru.
Tamo dolazimo u posljednji čas, jer se crkvica Svetog Trojstva zatvarala možda pola sata nakon našeg dolaska, što nas čini posljednjim posjetiteljima koji osamljeni i u tišini udaljenog kraškog sela promatraju divno oslikanu crkvicu koju zovu i biblijom paupera, jer na svojim zidovima prikazuje mnoge slike iz Novog zavjeta. Naravno, privlači nas posebno „nastavak“ Plesa mrtvaca, djela Ivana iz Kastva, ali i riječi gospođe koja nas ispraća uz nevjerojatnu priču o tome kako su zidovi crkvice nekoliko stotina godina bili prekriveni vapnom radi kuge koja je svojedobno harala, te su tako freske i bile sačuvane sve do naših dana.
Ledeni mrak i tišina gorske noći dopuštaju tek kratku šetnju selom i okolicom, pa se potom vraćamo do vozila i puni dojmova odlazimo kući. Doista, sjajan dan.
Post je objavljen 08.02.2020. u 17:58 sati.