Uz suglasnost autora (A.Kaćunko) prenosim ovaj text svim onima koji ne uviđaju da su u teškom grješnom stanju.
Enciklika pape Ivana Pavla Drugog DOMINUM ET VIVIFICANTEM (Gospodina i životvorca), koja je posvećena upravo Duhu Svetomu. U prvom dijelu Papa obrađuje temu DUH OCA I SINA: DAR CRKVI, a drugi dio nosi naslov DUH POKAZUJE SVIJETU GRIJEH, dok je treći dio naslovljen DUH ŽIVOTVORNI.
Za upoznavanje sržne nauke Katoličke crkve o Duhu Svetomu doista je potrebno pročitati ovu encikliku, kako bi čovjek, a posebno onaj koji je naglašeno znanstveno orijentiran, mogao lakše shvatiti zašto Duh Sveti nije nikakav "mit". Naravno, tko apriori kršćanstvo smatra "mitologijom" ne mora se uopće zamarati ovim tekstom, mada se može okoristiti ako popusti radoznalosti.
Dakle, nakon što je u pet točaka objasnio Isusove riječi da će Duh Sveti kada dođe "dokazati da je svijet u bludnji glede grijeha, glede pravednosti i glede osude", Papa u šestoj točki (pod naslovom GRIJEH PROTIV DUHA SVETOGA) ističe da na temelju dosad rečenoga možemo lakše razumjeti i druge potresne i zastrašujuće Isusove riječi. Tri evanđelista (sinoptici) prenose ih na sljedeći način:
MATEJ: "Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem" (Mt 12,31-32).
MARKO: "Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga." Jer govorahu: "Duha nečistoga ima." (Mk 3,28-30).
LUKA: "I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti" (Lk 12,10).
Potom IPD tumači te riječi na sljedeći način:
Zašto je "bogohulstvo protiv Duha Svetoga" neoprostivo? Kako shvatiti to bogohulstvo? Sveti Toma Akvinski odgovara da je riječ o grijehu "koji je neoprostiv zbog svoje naravi, jer isključuje sastavne elemente zbog kojih se događa oproštenje grijeha" (v. Summa Theologiae). Po toj egzegezi "bogohulstvo" se ne sastoji zapravo u riječima kojima čovjek uvrijedi Duha Svetoga, nego upravo u činu kojim čovjek odbija spasenje što mu ga Bog nudi po Duhu Svetomu koji djeluje snagom žrtve križa...
Grijeh protiv Duha Svetoga upravo je takav čin kojim čovjek posve odbija primiti oproštenje kojega je Duh Sveti nutarnji djelitelj, a pretpostavlja stvarno obraćenje koje Duh Sveti izvodi u savjesti. Kad Isus veli da se bogohulstvo protiv Duha Svetoga neće oprostiti ni u ovom ni u budućem životu, veli to stoga što je "neopraštanje" povezano s "ne-obraćenjem" kao svojim uzrokom. Riječ je o korjenitom odbijanju obraćenja...
Grijeh protiv Duha Svetoga počinja čovjek koji si prisvaja tobožnje "pravo" da ustraje u zlu, u bilo kojem grijehu, te tako odbija otkupljenje. Čovjek ostaje zatvoren u svom grijehu te sa svoje strane onemogućuje obraćenje, pa stoga i oproštenje grijeha koje smatra za svoj život nebitnima i nevažnima. To je stanje duhovne ruševine, jer bogohulstvo protiv Duha Svetoga onemogućuje čovjeku da se riješi okova kojima se sam okovao pa da se otvori božanskim izvorima očišćenja savjesti i oproštenja grijeha.
Djelo Duha Svetoga, koje teži k spasonosnom "dokazivanju grijeha", nailazi u čovjeku što se vrze u takvoj situaciji na nutarnji otpor, na neku vrstu neprobojnog zida savjesti, na stanje duše koje se na temelju slobodna izbora okamenilo, a koje Sveto pismo obično naziva "tvrdoćom srca" (usp. Ps 81,13; Jr 7,24; Mk 3,5). U naše vrijeme tomu stanju odgovara gubitak osjećaja za grijeh...
Oni koji dopuštaju da im Duh istine "dokaže grijeh", dopuštaju također da im "dokaže pravednost i osudu". Duh istine pomaže ljudima, njihovim savjestima, da upoznaju istinu o grijehu, u isto im vrijeme pomaže da upoznaju i istinu o onoj pravednosti koja je ušla u čovjekovu povijest s Isusom Kristom. Na taj se način oni kojima je "dokazan grijeh" obraćaju pod djelovanjem Duha Branitelja i tako bivaju u određenom smislu izvedeni iz kruga "osude": one "osude" kojom je "knez ovoga svijeta već osuđen" (Iv 16,11).
Obraćenje, u dubini svoga bogočovječjeg otajstva, znači kidanje svih okova kojima je grijeh okovao čovjeka u otajstvu bezakonja. One dakle koji se obrate, Duh Sveti izvodi iz kruga "osude" i uvodi u krug "pravednosti" koja je u Isusu Kristu, i to stoga što ju je on primio od Oca (usp. Iv 16,15), kao odraz svetosti Presvetog Trojstva. To je pravednost evanđelja i otkupljenja, pravednost Govora na gori i križa koji čisti savjest po krvi Jaganjčevoj. To je pravednost koju Otac daje Sinu i svima onima koji su s njim sjedinjeni u istini i ljubavi.
Tom se pravednošću Duh Sveti – kao Duh Oca i Sina – koji "dokazuje svijetu grijeh" u isto vrijeme i objavljuje i postaje prisutan u čovjeku kao Duh vječnoga života.
(iz Dominum et vivificantem, 46-48)
Post je objavljen 06.02.2020. u 18:58 sati.