Jesen je meni bilo oduvijek najljepše doba, jer kud god da si krenuo, hrane je bilo u izobilju.
Kad sam krenuo iz dosade na drugi brijeg, kroz šumu, mogao sam kod svakog susjeda gricnuti jabuku, šljivu.
Iz svakog vinograda ubrati slatki grozd.
I svako stablo jabuke je imalo svoj poseban plod, svaka jabuka je bila i lijepa, i fina na svoj način.
Tako i grožđe, u djedovom vinogradu bilo je puno vrsta grožđa, od sitnog crnog, krupnog crnog, ružičastog, žutog mirisnog, do žutog kiselog.
Najljepše je bilo doba berbe .
Tada se je skupila cijela familija, svi su skupa brali, jeli i pili.
LJEKOVITO CRNO GROŽĐE DIVNO JE MIRISALO.
Na “idealnim, čarobnim, bajkovitim oblicima “ zagorskih brežuljaka
mirisalo je bijelo i crno grožđe,
trepereći svojim listovima na suncu,
ukrašenim bisernim svijetlećim kapima rose.
Dok smo ga brali, usput smo ga jeli, i divili se divnim ukusima malih slatkih kao med bobica.
Zaljuljali se bregi. blagi požudni. puni jabuka, kukuruza, grožđa.
kao košare pune voća ili kao lepršave čipkaste haljine veselih djevojaka.
Između lijepih oblina brežuljaka vijugala je rijeka Sutla.
Dolinom Sutle prolazio je veseli mali vlak,
a mi smo na vrhu brijega uživali u grožđu,
okruženi nasmijanim mirisnim sunčanim vinogradima.
Dida Martin je nekad davno radio u tvornici sira u dvorcu Miljana, i bio je pun mudrih izreka.
Kad smo stajali na vrhu velikog brijega, odakle se je vidjela cijela dolina Sutle, dida je ubrao malu travčicu i rekao :
„Život je mala travčica, ali livada je velika i lijepa“
i pokazao na livade ispod brijega :
“TREBA BITI FASCINIRAN LJEPOTOM I DOBROTOM SVIJETA,
a nikako ne misliti o lošim stvarima.”
"Uvijek gledaj što je lijepo, i dobro, i misli o dobrom i lijepom.
O dobitku i sreći razmišljaj , maštaj i sanjaj.”
Zatim je ubrao jedan grozd i stavio jednu bobicu u usta.
„Grožđe moramo čekati da sazrije, a tako i čovijeka“
Zatim sam ubrao i ja jedan grozd „Ovaj je još zelen“ rekoh
„Da, kao i ti …“ reče dida Tinča
"Najvažnije u životu je da je čovjek smiren, tada sve može. Strpljen spašen." reče stari dida Tinča
i zagrabi dugačkim koracima, prijeko brijega, kroz visoku travu.
Trčkarao sam za njim bos, kao mali kos.
Vikendom bi došli i moji roditelji, dobra i najljepša na svijetu mama Štefica, i pametni najbolji majstor na svijetu moj tata Vinko.
Mama Štefica je bila glavna, sve je znala, i svakoga nasmijala.
Svi su naročito poštivali moga oca Vinka.
Kad bi moj tata Vinko ušao u malu kučicu, ona bi postala još manja.
Jer moj tata je bio jak i velik.
Mama je govorila da je Vinko najpametniji majstor, u velikoj tvornici baterija „Croatia“, u jako velikom gradu Zagrebu.
Nije bilo stroja, komplicirane mašine ili čudnih stvari, koje moj tata nije mogao popraviti.
To sam i ja pokušavao, ali svaku stvar koju sam rastavio, više nisam znao sastaviti !
Bio sam uništavatelj stvari. Za to je kriv moj loš horoskop i planete.
Pošto sam sve znao brzo uništiti, bio sam najbolji za cijepat drva !
Baka Barica Staroveški je govorila da je moj tata najljepši i najpametniji muškarac na svijetu.
„Najvažnije u životu je da budete jedno drugom dobri. Budite si dobri.“ Govorila je baka, a iz njezinih plavih očiju kapale su suze, koje je brisala plavom maramom, dršćućih ali žilavih prstiju.
Tata Vinko je bio jak čovjek. Proćelave glave. Rano je oćelavio.
Zato što je pametan.
Mozak mu je puno radio, zagrijao se , pa bi kosa otpala od vrućine.
Tata se puno znojio, a naročito kada bi jeo filanu papriku.
Post je objavljen 06.02.2020. u 01:54 sati.