Neki će prepoznati tekst, prepoznati će misli, ali one nisu moje-ne osobno...Nisu nastale u mojoj glavi, a opet kao da jesu. Pogađaju kao savršeni deja vu koji te vrati u dane u kojima tražiš smisao...A opet ja uvijek tražim smisao, u svemu, u svakome...Tekst ima dubinu, onakvu kakvu volim, koju cijenim i kojoj se neizmjerno divim...Nekako dira u dušu, možda zato jer se mogu poistovjetiti sa svakim slovom, sa svakom rečenicom, sa svakom emocijom koju šalje iznutra prema površini...Možda je poseban jer opisuje mene, jer mi se čini kao da sam ga stvarala nekada davno, u nekoj drugoj povijesti, a sada je tu jer je potreban-vama, pa i meni, ponovno...Nikada nije prerano niti prekasno za buđenje-fizičko, mentalno, emocionalno...Samo otvorite oči...
"Tišina...Gledaš...Pristaješ da budeš sve od čega si nekada bježao. Jer drži te, nevidljivo zakačenog među dlanovima. Zar si mogao ikada zaboraviti kako izgleda kada se spoje putevi nekih prošlih života? I onda, svaki puta, iznova, ponavljaš sebi, nema smisla, a tako se savršeno u tebe uklapa taj ispucali komad tuđih koraka. Imaš li barem jednu osobu na svijetu kojoj si sam dodijelio ime? Onu koja zna tko si...Prosipamo strahove niz stepenice. Onaj opipljiv trenutak tek dolazi. I možda nismo najatraktivniji u svojim postojanjima, ali treba nam mir. Tek osjećaj da smo konačno utažili svoju žeđ na tisuću načina-kao karakter koji je nedostajao. A imamo ga u rukama. Misli u glavi dobivaju odgovore. Više ne pretpostavljamo, nego znamo. Znamo na kakvom tlu stojimo-gdje smo. I u čijim životima nam je mjesto. Možda šutimo jer razvrstavamo sebe i emocije. Pripremamo. Rješavamo sami sa sobom neke strahove. Ostavštine...Ostatke ostataka...Možda neki metu svoju prošlost i brišu prašinu koja se skupljala. Možda neki stavljaju pečate na neke prošle priče da bi se mogli okrenuti nečem novom. Možda svatko vodi svoje bitke i baš zato se ne događa ništa. A možda se jednostavno moramo dogoditi sami sebi. Pronaći tu snagu. Potvrditi svoju vrijednost. Ne pristajati na ništa manje od apsolutnog. Jer, dok brojite dileme i glasove, dok pokušavate shvatiti što netko misli o vama, što vam nije rekao ili što vam sve treba reći. Dok se raznosite pitanjima bez odgovora, dok u sebi tražite krivca, dok nesigurno koračate u želji da nešto ne slomite. A što ako ste vi to slomljeno staklo? Što ako svakim prodiranjem sami sebe režete? Što ako ste pukli toliko glasno da vas nitko nije čuo? Što ako pokušavajući da spasite nekoga, ne spašavate sebe? Pitanja u vašoj glavi su bespotrebna. Znajte svoju vrijednost. U njoj nema mjesta za dileme, ili za višestruke prilike. Nema mjesta niti za to da budete drugi. Treći. Deseti. Da budete nedorečeni. Neshvaćeni. Ne prihvaćeni. Prevareni. U sjeni. Zaboravljeni... Pojavite se. Nemate što izgubiti..."
Post je objavljen 05.02.2020. u 18:19 sati.