Latice vijore na vjetru. Sve pažljivo promatram.
Osjećam toplinu na svojoj koži i pjev ptica koji je tako nezamjenjiv.
Obožavam takva jutra. I osmijeh uzvračen.
Samo promatram i toplina koju osjećam preusmjeri se do mog srca.
Uživam u tom trenutku. Gledam kako vjetar počinje manipulirati drvećem.
Kao da plešu kako ono svira.
Najednom, tmina nadvlada nebo koje je netom bilo prepuno ptica. Kapljica po kapljica i sve se počinje odvijati svojim tokom.
Više nikog nema, a ja još samo na kratko želim ostati. Okrenem lice prema nebu i želim osjetiti svaki njen dio. I jedini osmijeh, koji je ostao, je moj.
Post je objavljen 03.02.2020. u 21:40 sati.