Pregled posta

Mislima gledam

Sjećam se dana rane mladosti; dana kada još nisam ni u školu išao. Sjedim tati na koljenu i ispitujem ga. I zunem ko iz topa: 'Tata, a kak sam ja postal?'
I krene tata po malo uvijeno, da ću o tome u školi učiti. Naravno da to nisam smatrao odgovorom i bio sam spreman pitati dalje. Bila je tu i mama. Odlučila je prekinuti tu neizvjesnost i rekla tati: 'Kaj to pripovedaš detetu. Roda ga je donesla!'
Eto i tako sam još nešto naučio.
Odgovor sam dobio. Tata se ustručavao, ali kao da nešto zna, ali ne smije reči, a mama zna da se to tak mora djeci reči, ako pitaju.
Ostao sam zbunjen, jer ne misle jednako. Nešto skrivaju ili možda ne znaju.

Bilo je inače još mojih raznih pitanja razne vrste, pa mi je tata jednom rekao: 'Braco, nije dobro puno razmišljati. Može štetiti za zdravlje.' Ni to nije bilo konačno izrečeno mišljenje.
A ja, kako nisam dobio zadovoljavajuć3 odgovore, tražim sam. Tražim sam i nastojim vidjeti odgovore. Mislima gledam.
Htio sam proniknuti u ta neka nedozvoljena područja, ali kako? Odustao sam od pitanja, jer sam znao kakav će odgovor biti. Već sam uočio da se sve događa sa nekim razlogom. Razlozi su prije događanja, pa ih treba nekako vidjeti. Mogu do nečega doći razmišljanjem, ali sam uvidio, da je tako moguće pogriješiti. Počeo sam razdvajati misao od viđenja.
Dosta kasnije sam shvatio, da i ono što vidim bude servirano nadzorom misli. I tako mi je 'misao' zaokupila pažnju. Ušao sam u 'sklisko područje' razmišljanja o mislima. U tome se lako uđe u petlju. Naučio sam se prepoznavati i preskakivati takove petlje. Za to je značajno prepoznavati misao i razlikovati je od stvarnosti. Posebno je zanimljivo spomenuto nadziranje viđenoga mislima. Važno je znati što je što, a ako se životno gleda, 'tko je tko'. Životnim pristupom to se svodi na unutarnju komunikaciju. Nevješti se u tome mogu posvaditi unutar sebe, a to nije dobro. Valjda je na to mislio, danas već pokojni, tata. 'Ne brini čale, kužim i pazim'.
A ono, kqko sam postao, još mi zaokuplja pažnju.
Nisam sklon krajnjim zaključivanjima, pa tako ni prihvaćanju 'zdravo za gotovo'. Za mene aksiomi ne postoje. Oni su iskazi ljudske nemoći. Isto tako ono što je nekima 'čudo', meni je moguće.
Da bi dokučio svoj postanak, trebam vidjeti 'tko sam'. Hvala na dokumentima, imenima, brojevima. To mi ovdje ne treba.
U životu je sve povezano. Zanimljivo gledanje. Ako tom pogledu dodam vrijeme, a ono je uvjet postojanja, dobiva se promjena. Tu su razlike iz kojih dolaze odnosi. Na prvi pogled je to statično. Enigma vremena unosi promjene; unosi energije. Kako naći poveznicu vremena i statičnih različitosti? Gledao, tražio i sinulo mi. Bljesal! Što je to materija? Može li ona biti u statičnosti? Enigma trenutka i vanvremenosti.
Kao da sam doša do stvaranja Svemira.
Zamislimo gitaru; gitaru van vremena. Ona ustvari ne postoji, jer nema vremena. Iz nekih 'drugih prostora' dolazi prst i zatitra žicu. I krene vrijeme i zvuk koji rađa novi svemir. A bilo je tu još nešto, oku nevidljivo. Moć i volja. Energija!
Ustvari sam tako nekako to i doživio. Doduše nije bilo gitare. No, bili su kao neki zvukovi, ugodna toplina. Tek kasnije je došlo svijetlo, poput lampe koja mi je blještila, a nisam se je mogao riješiti. Tek glasnim izražavanjem nezadovoljstva znalo je doći do promjene. Stvarao se moj svemir. Kada sam porastao, drugi su mi pričali kako je bilo takovih sličnih stvari i prije dok 'mene nije bilo'. Dosta kasnije sam shvatio da je to
kazivanje bilo iz njihova svemira. Tako oni vide, misle, razumiju i govore. Čak nije ni nužno da baš takav svemir postoji.
Pa dobro, tko sam, tko smo, što je sve ovo?
Kada pokušavam dokučiti energetsku osnovu postojanja, a energija i moć postojanja ( vrijeme ) su usko vezani i ovisni. Materija je tek oblik energije. Svijetlo je tek njen djelić, na kojem smo izgradili gledanja okom. Tu vizuelnost čak zovemo 'stvarnost'. Kolikog li zanemarivanja!
Promatramo li energiju u njenim raznim pojavnostima, krenuti ćemo putem čuda; čuda za one koje je zarobila vizuelnost, ili bolje rečeno 'one koji su joj se predali'. Nauka, i svijet baziran na njoj, danas se dokazuju samo vidljivim rezultatima. Možda je tako i bolje, jer da ovladamo i nevidljivim dijelom svijeta, mogli bi činiti veću štetu životu. Djelomična znanja mogu biti opasna. Imamo puno aktuelnih takovih procesa.
Procesi koji su na Zemlji uobličili život i čovjeka povezani su iz vječnosti u vječnost. Tim su vezama uvjetovani. Ljudska je svijest stvorila početke i krajeve. Tako se omogućuje određivanje, imenovanje, posjedovanje ... Istina to nadilazi. Ona je vječna. A ja? Gdje sam tu ja?
U slijedu vječne Istine jest i ova svijest mene. Jest kao limes nuli, ali realna u našem svijetu. Stvoren sam i nošen Istinom. Moja duboka zahvalnost i Ljubav Istini.
Nekako mi stran način života posjedovanjem. Ta sve je Istinom dato. Radujem se svakom od vas i molim za vašu sreću, razum i radost, jer jedino Istinom tako biti može.
Još jednom hvala Istino tebi, a vas voli ... Mladen ...

Post je objavljen 30.01.2020. u 00:26 sati.