Od svih osjećaja postoji jedan koji me najviše guši. Ostavljenost. Vječnost provedena sa strane, provedena zapuštenošću i neživljenjem. Javi se osjećaj i stvaran je, ja se držim za njeg. Kao da predstavlja moju najdublju realnost. A znam da nije tako. Da ne može bit tako. Najdublja realnost je sloboda, i nju san iskusija, ali... Uvik ima ali. Znan da je do mog stava oću li nešto tumačit ko ostavljenost. Čuja san nešto o liku koji je živija u samici skoro 40 godina i izaša iz zatvora zdrav i normalan, ima je samo sat vrimena vani dnevno. Do mene je, ali sam prenježan a taj osjećaj... Ako postoje prošli životi, ja san u prošlom bija neka tužna i ostavljena žena kojoj je sve propalo.
Post je objavljen 27.01.2020. u 21:48 sati.