živim
bolje reći paralelno jesam
u svijetu iluzije
zavedenom maskom pozitive
i površne ljepote
taj svijet posve ignorira negativnosti
naročito one za koje se mora čuti
koje moramo znati
i koje moramo rješavati
svijet lažne utjehe i lažne nade
lažnog sjaja
tako usmjereni ljudi
malo pomalo postali su lažnjaci
sakriveni u kostim "uvijek samo pozitiva"
koji su sašili sami sebi
od epiteta ljubavi svjetla i energije
i pridjeva suosjećanja i empatije
i svega ostalog što im stvara
osjećaje posebnosti, važnosti i dobrote
i sve što im to ljulja
pljuju i osuđuju
nema puta sreći žmireći od realnosti
nema bolesti lijeka niti svijesti rasta
dok se stvarnost ne pogleda u oči
nema mira dok se od realnosti sakriva
nema istine dok se ne doživi bol
dok biće ne okupa patnja
dok kosti ne osjete i užas i nesreću
i dok oči ne progledaju i na ono gadno
i dok duša ne uvidi i ono negativno
slabići u umu psihi i osjećajima
ne traže pravdu moral poštenje
traže putene užitke i hrane niske strasti
slabi su i duhom
jer duhovnost je istinitost
Post je objavljen 26.01.2020. u 20:29 sati.