Marketing
jedna od mnogih
Život je …
Neispisana rečenica me je pratila već tri mjeseca. Možda i koji više. Bila je ona šlagvort koja se pojavi niotkuda i natjera te na pisanje. Pisci kažu da je prva rečenica jako važna. Meni su nadolazile samo dvije riječi. I u nastavku... ništa.
Kako napisati pridjev nečemu tako velikom? Što bih mogla o životu reći ja tako mala i majušna ispod velikih zvijezda? Što bih mogla važno napisati jedna između sedam milijuna, jedna između više od dvije tisuće godina ispisanih rečenica o Životu? Nije li to pretenciozno?!
Čitajući antičke filozofe, kao da ih čitam po prvi put, gutala sam sve što sam već znala a ipak mi se činilo da čitam po prvi put. Činilo se da je sve već rečeno, napisano. To što mi pišemo nije samo jedna velika »fusnota Platona« već je ponavljanje naučenog, ne vječno vračanje, već vječito. Ljudsko iskustvo iznova i iznova popisano, napisano svojstvenim perom pojedinca. Sva naša iskustva djeluju slično, pa ipak su različita. Kad bi i popisali sva iskustva, s nekima bi se poistovjetili, nekima bi se odupirali. Neka bi nam bila blizu, neka daleko. Iskustvo. Jedno jedino, samo naše. Fokus naše perspektive usmjeren u priču koju sami sebi ispričamo.
Život je....
Pola stoljeća raznoraznih iskustava, dobrih i loših, gubitaka i dobitaka, odlazaka i dolazaka, bolesti i ozdravljenja, smrti i rođenja, ... sve se je dešavalo u krugu vrteći život kao vreteno naše sreće. Godine su tekle, greške su se postizale, spoznaje su dolazile. Pročitah jučer u jednoj knjizi – životno iskustvo ga je dovelo do rijetkog trenutka kad je u kontemplaciji spoznao Boga, ali nije spoznao sebe. Jedna od onih rečenica kod koje staneš i knjigu spustiš nazad na policu da »odstoji« kao vrhunsko vino, dok ti variš rečenicu koja ti je zapela o grlo. Ponavljajući je u sebi i za sebe. Okrećeš je oko njene osi, pa je kompariraš sa svojim vretenom, istovremeno joj se diviš i sebe u njoj tražiš. Pa se pitaš, koliko ljudi je uistinu upoznalo same sebe? Nekima prođe život, a da se jedino mogu identificirati sa svojim pozivom, statusom, častima ili imovinom. Jeste li g. Novac?! Moj je odvjetnik to dobro znao. Bio je pravnik, uspješan, bogat. Samouvjeren. On se nikad nije pitao, tko je. On je znao. Njegov poziv, njegov novac, to je bio on. Ni više, ni manje. Sebi dostatno.
Eh, kad bi za sve bilo tako lako. Ali nije. Ne znam zašto neki ljudi moramo izvlačiti na vidjelo dana ta neka pitanja koja su drugima ne bitna, ne važna, »slamnata«?! Ili pak ta pitanja dolaze s godinama, iskustvima ili životnim preokretima?! Čudna su ta pitanja – što je život, tko sam ja, čemu sav naš trud? Pitanja o smislu činjenja, djelovanja, življenja.
S trideset sam bila na »vrhu svijeta«. Ono kad sve imaš, što po nekim pravilima zajednice moraš imati – dobar posao, partnera, stan. Činilo se da će tako biti do kraja života. Kao kad uhvatiš dobar val. Da, upravo tako. Dobar val. Samo što on naposljetku utone u more i loviš opet novi val. Život nije samo jedan dobar val. Čak ni niz valova, dobra sezona, ... Život se zna posložiti, po svoje. Umjesto dobrog vala dođu neočekivane životne situacije, bolesti, ... promjene dolaze nenajavljeno. Nisu u domeni naših životnih odabira. One dođu, kako kažu »snađu« nas. Snađu nas da se u njima snađemo. Ne, nije smak svijeta kad vam se život uruši i postepeno se u nastavku urušava jer znaš da će kako je palo, tako i ustati. Što bi doli, nu ga gori. I posljednji bit će prvi. – Nisu to samo izreke, prazne rečenice, pozitivističke floskule. To je Život, njegove prirodne istine. Jer "nikad nije tak bilo da nekak ne bi bilo".
U tridesetoj mi se činilo da što god se desi, sve mogu iznijeti. Do tad si već uspješno riješio neke 'životne', pa ti se čini da možeš sve. Samosvjestan da možeš sve. Izazivaš život - Gdje je onaj Sizif, amater, da mu pomognem?! Pitate se, nije li to pretenciozno?! Da, ali to ide k mladosti, prethodi 'staračkoj' mudrosti. Dok te zub vremena ne zagrize, s lakoćom guraš kamenje. Tad si mlad, zdrav, »educiran«, spoznajno na stupnju samo uvjerenja gdje se svega možeš naučiti i sve možeš raditi. Svijet je tvoj, jedva čeka da ga osvojiš i pobjedonosno postaviš zastavicu svog života na osvojeno brdo.
Kao i s dvadeset, sve je pred tobom. Kad mi se činilo da Život jedva čeka na mene da ga obojim svojim bojama. Nestrpljivo sam željela odrasti. Imala sam plan, samo moj. Bez velike pompe, jedan miran obiteljski život. Miran. Obiteljski. Na moru. Kuća na hridi, troje djece. Osobna biblioteka i velik stol s pisaćom mašinom Olympus. Slika iz sna iz ranih osamnaest.
Pisaćih mašina već odavno nema. Dok sam ja rasla i upoznavala Život, svijet se je mijenjao. More, kakvo ja pamtim iz dječjih slika, već je odavno postalo »odraslo«, prenaseljeno, betonirano, aparmanizirano i zagađeno. Mir je postala jedna od rijetkih vrednota do koje se u bezglavo brzom svijetu informacija teško dostiže spokoj. Obitelj u novonastalim modernim paradigmama je postala zajednica jedinki koje žive jedna mimo druge ulovljene u svoje mentalne okvire »tako i tako« je jedino pravilno. Empatiju je zamijenio egoizam, prijateljstvo interes, solidarnost takmičarski bijes. Takav novi svijet u svojim dvadesetim nisam mogla zamisliti ni u najluđim snovima. Kako bih ga i mogla, kad je moj svijet bio sazdan od lijepih i dobrih ljudi? Iz današnje lude perspektive izgleda nerealno i glupasto idealistički pa mi se ponekad čini da sam možda nesvjesno imigrirala na pogrešnu planetu.
Pedesete nisu ništa od onoga što sam mislila o svijetu u dvadesetim, pa čak i u tridesetim, ni u četrdesetim. Mladalačke boje su se razlile, nema tu više jasnih kontura, živih boja. Prevladao je pastel, tek prelivajućih se naznaka graničnih crta. Možda mi je zato pisati o životu bilo nemoguće. Kako ispisati pastel bez jasnih kontura, kako uvjeriti blijedim bojama da se radi o nečem moćnom? Može li se suprotnom tehnikom izraziti moć?! Ne znam, daleko su mi odgovori. Postoje samo pitanja i ono nešto što te tjera dalje. Ne da ti mira, uznemiravajuća rečenica koja tjera. Ono unutarnje, samo moje, ta tvrdoglava želja doći mu do kraja. Ne na kraj života, nego razumjeti njegovu biti, suvereno se snaći među svim neverama i olujama, navigavati po moru života kao najbolji kapetan prekooceanskog broda kojega će životno i profesionalno iskustvo dovesti do mirne luke.
Danas čak ni profesionalno mirne luke ne postoje. U takvom svijetu treba znati kormilariti. Pisati o životu je kao kad bi nekome govorila kako i kamo treba ploviti? Nije li zato pretenciozno pisati o životu, pisati bilo kakav priručnik, savjetnik, knjigu koja bi govorila o životu?! Jedino što možemo je reći nešto o svom životu. To bi bilo sedam milijardi života pomnoženo s toliko i toliko godina življenja ove planete i napisanih redaka. Ogroman broj iskustava. Sve već bar jednom viđeno. De ja vu osobnog pisanja. Pa ipak, ne odustajemo. Odustati od pisanja pridjeva k Životu jer su sva već ispisana isto tako bi bilo i kukavički čin, sebičan čin. Kako onda naći sredinu između pretencioznosti i sebičnosti? Možda u poniznosti spram Života, koji je veći od svih nas i od svih »velikih« i »malih« djela, koji je tako nedokučiv u svojoj srži da čak i ako od danas do kraja svoga vijeka pišem samo o Životu, ne znam bih li mogla ispisati sve njegove nijanse. Život ima puno više boja nešto što ih naše oko može promotriti, puno više nijansi nego smo spremni prihvatiti, detalja koje ne vidimo zbog šume. Čak i kad nam se čini da smo sve već vidjeli i sve već znamo, uvijek nas negdje iza ugla dočeka još jedno novo - wow.
Život je... nepredvidljiv! Pa ti bud' pametan.
Post je objavljen 20.01.2020. u 14:07 sati.