Ne poznaješ korijenje
Onda kad širiš krila pouzdan u vjetrove
I slobodu mladosti,
Od koje
Suludo poniranje prepuno neba i ambisa
Slatko je.
Kad nema nikog
Oko tebe,
I sam krojiš svoje letove,
Usprkos,
Vejaš oblake,
Nebesa
I uroke.
Ali kad jednom,
Skoro slučajno,
Skoro greškom,
Spustiš tabane
U zemlju,
I budeš dovoljno star
Da uroniš u Korijenje,
Stotinama godina staro,
Slušaj život kad ti govori:
Ti nisi početak,
Niti kraj,
Niti trajanje:
Ti si poglavlje
Stotina
Koji su tu bili prije tebe,
Ti si tri točkice
Tisuću i jedne priče,
Ti si prolog
I zaplet I rasplet:
Sve prije i sve poslije,
Sve jesi
I nisi.
Ti si
Apsolut,
Posve trenutan,
Što ćeš s tim?
Ako će te za sto godina čitati,
Što želiš napisati?
Post je objavljen 12.01.2020. u 22:24 sati.