moja vikend-zbilja bez velikog posla, tek tako da iz blizine dodirnem pogledom sraz mora, neba i sunca.
I tišine, jer u mom okruženju gotovo nema nikoga i, vjerovali ili ne, meni to smeta...Mene tišina ne liječi
nego me zamara i divim se svakome, tko u njoj opstaje miran iznutra. Ja ne mogu! Taj Robisonski "đir" nije moj i često se nas dvoje nadglasavamo o povratku kući.
I danas tako : nakon ručka i sudja - opet pobijedila.....
škampi na buzaru
i meni s tjesteninom
i jedan dan skoro pa gotov.....kao da se ništa ne dogadja bitno
a zapravo----što je to i bitno?