CATERING
Dovezli su je u kolicima za pacijente iako mislim da je mogla hodati, a što se vrlo brzo pokazalo kao potvrda mog mišljenja. Preletjela je pogledom po ostalima i spustila pogled na krevet do prozora. U njemu je sasvim tiho disala starija žena bez interesa za događanje. Nova je samo uprla prstom u drugi krevet i pokazala kako ne želi taj nego onaj do prozora u kojem je ta starija žena. Malo su se zgledavali, pokušali joj nešto tiho objasniti, no njeno uporno odmahivanje glavom bilo je prilično jasan znak kako neće odustati od svog zahtjeva. I onda je krenulo premještanje. Jedan krevet van na hodnik zguran uza sam zid kako bi se moglo prolaziti, zatim i prazan krevet van. Nova ustaje iz kolica i govori kako su joj trebali osigurati sobu i kako to ona neće podnositi i kako će sve to oni već čuti kada…. No tu joj medicinska sestra uputi osmjeh i zamoli da se stiša jer sve su sobe pune i kako u sobi s jednim krevetom leži trudnica u vrlo teškoj situaciji i kako bi trebala imati bar malo strpljenja. Nije ništa pomoglo. Nova šeće hodnikom i uporno prigovara na sve što vidi. Mole ju da sjedne u kolica kako joj ne bi pozlilo. Ni to ne pomaže. Premjestili su sve krevete, posložili ormariće i konačno je smjeste u krevet. Sestre su odahnule, pacijenti su odahnuli, hodnik je utihnuo. Onda je stigao ručak, ako se to može tako nazvati jer znano je kako izgleda bolnički obrok. Vidjevši što su joj donijeli odmah je zvonila na uzbunu. Ona to neće jesti, želi naručiti catering i traži telefon jer njen je mobitel negdje, ne zna gdje. Sestra joj daje svoj mobitel i ona naručuje. Izgledalo je kao da naručuje za cijeli odjel pa je sestra upita za koga sve to, a odgovor je bio maestralan. Za nju naravno jer još ne zna što će joj se od toga svidjeti, mora probati od svega pa će onda odlučiti. U sobi tajac, oči govore što se kroz misli vrti. Nije li ona ipak trebala u umobolnicu ili na psihijatriju, a ne na odjel gdje srcu treba mir. Sestra uzima svoj mobitel i odlazi. Prolazi vrijeme, a od dostave ništa. Nova postaje sve glasnija, zvoni sestri, nitko ne dolazi, ustaje i izlazi iz sobe. Hodnik odjekuje od njenog glasa. Traži ponovo mobitel, telefon jer neće ovdje ostati više niti minutu. Čuli su se čvršći koraci, vjerojatno muški, nešto joj blago govori i ona utihne. Prolaze minute ona se ne vraća u sobu. Krevet do prozora ostaje prazan. Nitko ništa ne pita, nitko ništa ne govori. Pomislim možda je to bio samo san, ali kako je starija žena u drugom krevetu?
(hvala svima koji su mi poželjeli brzi oporavak i bolju novu. nadam se da će biti iako me čeka ozbiljan zahvat)
Post je objavljen 09.01.2020. u 11:39 sati.