U nekim momentima u danu mi bude toliko teško da ne znan šta ću od sebe. Iman dojam da san na rubu pucanja. Onda malo popusti, nakon nekog vrimena... Činjenica je da ja sam sebe sabotiran. Kad pomislin da ću bit sritan i da ću poduzet sve šta triba da buden, samo se nešto u meni pobuni, osjetin to u vratu, trupu, nešto što neće da ja uspijen. Osjećan to sad, dok pišen, nešto što me veže, veže me za moje... Ne mogu ih pustit, grčevito se držin za njih iako je jasno da me niko sem mene samoga ne mere spasit. Ali zanima me šta je točno to u meni što me sabotira, mada ne znan bi li mi bilo lakše kad bi to otkrija, il bi i dalje nakon toga mi ostala potreba da porazbijan u kući i bi li to mora uradit. Jednon u radu sa psihlogom mi, je izronila ćaćina slika kao nešto zbog čega ne mogu bit sritan. Možda se podsvjesno bojin da ću bit odbačen ako pođem nekim puton koji mi ćaća ne bi odobrija... Ne znan. Potriban mi je neki ozbiljan zaokret pod hitno. Nadan se da ću u idući četvrtak vidit psihologa, da će se moć nać sa mnom. I gledaću da dogovorimo 'razgovor sa praznon stolicon', jer bi tu radili na odnosu s ćaćon, pa bi se možda nešto otčepilo. Nisan siguran ima li meni pomoći ili sam moran ovo prilomit. Osjećan se da mi triba pomoć, a s druge strane osjećan da je sve ovo na meni da riješim. Moraću radit na svom samopouzdanju i nadan se da ću ove godine za razliku od prošle, češće viđat psihologa i da ću doživit neke prave pomake.
Post je objavljen 03.01.2020. u 20:56 sati.