Nevjerojatno je kako se lako čovjek navikne na dobro. Uopće mi ne fali nedostatak zbunjenosti, beznađa, stalnog straha i jada. Zapravo, čini mi se da je sve onako kako bi trebalo biti. Krenimo redom.
Od prvih početaka bloga i ljubavnika, luđaka, gospodina fatalnih i još malo luđaka raznih vrsta (jesam li ikad pisala o stalkeru kojeg sam morala prijaviti policiji?) došla sam do "točno je onakav kakav treba biti". Niti nakon 3 godine nije mi prestao biti savršen. Neću tvrditi da je on univerzalno savršen, a neke njegove bivše se definitivno ne bi složile sa mnom. Savršen je za mene. Uspjela sam postići ono najvažnije što sam htjela u odnosu - podjednak omjer snage. Nikad nisam željela biti dominantan partner, ali nemam nimalo kapaciteta biti submisivna (i to ne u seksualnom smislu).I savršeno me razumije. Jest da to njegovo savršeno razumijevanje znači da često misli da sam pomalo luda, ali očito mu ne smeta. I zato ne moram skrivati niti svoje najluđe dijelove osobnosti.
I zato će mi vjenčanje ostati jedna lijepa uspomena, iako je bilo tragikomično. Anksiozni dio mene i dalje želji stvarati lijepe uspomene jer ih kasnije ponekad fali.
Anksiozni dio mene se užasavao trudnoće. Čak ne zbog ishoda trudnoće nego zbog same pomisli da uzgajam malog aliena u svojoj utrobi i razvijam razne gadne nuspojave trudnoće kao što su mučnine, ubrzan rast nosa i stopala, čudan gibanja u području trbuha, križobolja, mrlje po koži i slična veselja. Kad sam saznala da sam trudna (a bilo je poprilično iznenađenje) sam počela ridati od straha, tuge i nemoći jer moram biti trudna.
Sad me hvata sjeta jer je uskoro gotovo. Nikad se u životu nisam osjećala tako potpuno nego kao trudnica (i toliko ludo jer obožavam biti trudna), a najljepše od svega u trudnoći je komunikacija koju smo mali dječak i ja uspostavili. Stvarno nema ljepše nego kad mi pokuca na trbuh pa pričam s njim.
Sve do prošle godine sam mislila kako zaista ne želim, ali i ne mogu imati djecu jer se toliko ljudi muči, a ja imam razne dijagnoze koje ne idu u prilogu plodnosti. Kako jednog dana ne bih požalila što sam propustila to iskustvo, odlučila sam da je godina dana pokušavanja dovoljna da zaključimo da ne ide i savjest nam je mirna. Iako uopće nismo razmišljali o tome niti pratili neke posebne procedure, u jednom trenutku sam samo znala da sam od tada trudna. I da je dječak (iako većina žena vjerojatno mrvicu više priželjkuje djevojčicu, jer ima tako puno slatkih haljina na tržištu). Već mi je tad postalo jasno da bih se lišila ljubavi koju do tada nisam mogla ni zamisliti. Jest da uz to dolazi i strah koji čak niti ja nisam mogla zamisliti, ali pokušavam se nositi s tim.
Nakon godina želje, konačno sam započela i s vlastitim poslom i sad ubrzano radim pripreme za neke nadolazeće projekte dok sam još u jednom komadu.
Definitivno me čeka uzbudljiva godina. Ne mogu reći da sam ostavila strah za sobom i da se ne bojim neke nadolazeće katastrofe koja će prekinuti idilu, ali nekako je i to ublaženo. A i dala sam si rok do nove godine da ne razmišljam o porodu. Panika počinje od danas :)
Post je objavljen 01.01.2020. u 19:57 sati.