Marketing
Naj binđing 2019.
Ovo je zlatno doba tv produkcije (streaminga) po kvantiteti i kvaliteti, i naprosto je fizički nemoguće popratiti baš sve što se od serija danas na tržištu nudi koliko god bi se možda i htjelo, no kako do kraja godine cure zadnji sati prilažem tradicionalan osvrt na najbolje od onog što sam uspjela u njoj odbinđati tj. odgledati (Fleabag ističem na zasluženo prvo mjesto, ostale navodim bez nekog posebnog reda):
Fleabag (s.2.), introvertna i duhovita genijalnost samo za odrasle.
Chernobyl, mučan, poučno informativan i majstorski odrađen udarac u stomak.
Watchmen, najprikladnije riječi za opis ove adults only serije mi se čine mindboggling & mindblowing, nešto do sada neviđeno na tv-u. Fantastična ekranizacija retro (anti)superherojskog stripa koja je posve transparentna, a istodobno neopisivo zakučasta i začudna, gotovo paradoksalno školski subverzivna u svom otvorenom šaketanju akutne točke američkog rasizma (i koječega drugog društveno aktualnog, i ne samo američkog).
The Kominsky Method (s.2), toplo i urnebesno gorko-slatko hendlanje života pod stare dane jer nam nema druge, Michael Douglasov (i Alan Arkinov) labuđi pjev.
Mindhunter (s.2), nastavak izvrsne psihološko-sociološke studije o američkoj povijesti profiliranja kriminaliteta.
The Mandalorian, ugodno iznenađenje godine iz Disneya, kvalitetno, pitko i zabavno pseudo-sf štivo (jer mješavina samurajskog i vestern žanra u svemiru) za djecu i nas koji smo vječna djeca, serija punim plućima diše izvorni duh Star Warsa i tako potpuno zasluženo preuzima štafetnu palicu franšize.
Dvoje zadnjih su kategorija za sebe, nisu nužno najbolje serije godine, no najbolje su mi u svom žanru:
The Expanse (s.4), direktni nastavljači arturklarkovske futurologije o širenju čovječanstva svemirom, iako nešto sporijeg tempa nego prethodnih sezona The Expanse nastavlja biti najbolje što se danas od science fictiona vrti na televiziji jer u punom smislu brak znanosti i fikcije.
The Witcher, u praznu nišu fantasya ostalu nakon GoT-a ove su godine uskočili većinom blijedi i prilično nezgrapni zamjenici (A Discovery of Witches, Carnival Row, His Dark Materials, The Witcher; na hvaljenu lutkarsku The Dark Crystal: Age of Resistance se nisam uspjela navući), no da sam prisiljena birati prednost bih u globalu dala The Witcheru, iako ga krasi čak i najmanje scenarističke finese, jer osim što je punokrvni fantasy - u mainstream unosi i osvježavajući dodir slavenske mitologije.
Pa tko voli, nek` izvoli, ugodno gledanje i u Novoj!
Post je objavljen 31.12.2019. u 17:00 sati.