Malo je razmišljo o sebi. O svom životu. Ponašanju. Primamljivom zovu slobode. Njenom slatko okusu. Njenoj nužnosti. Bez kompromisa. Bez posljedica. Da. I ne. Istina, volio je slobodu. Uzimao ju je. No, postavio je neke obrasce. Onako sam sebi. Moja sloboda za tvoje povjerenje. Fer pogodba. Ali to nije bila pogodba. Ni blizu. To je bio njegov stav. Držao ga se bez problema. Vjerovao je u njega. Vjerovao je u sebe. I da, vjerovao je u druge. I tako je dugo živio. A tako je i umro. Smetnuo je s uma jednu bitnu stvar. Ima raznih viđenja slobode. Raznih manifestacija. Kao ovih o kojima je sad slušao. I u koje više nije vjerovao. A o kojima je ponešto i znao. Postoji i ona sloboda. Da volimo sami sebe. Da volimo naše nagone. Instinkte. Potrebe. Svjesne. Nesvjesne. Potisnute. Neispunjene. Nikad ostvarene. Da ih konačno pustimo s lanca. I onda. Ono što si se pogodio s drugima. Vratiš im istom mjerom. Izvoli. Slobodno se oslobodi. Mada, dođu do toga i oni sami. Ne treba im više tvoje dopuštenje. A još manje povjerenje. A još manje ti. Sve konačno izbije na površinu. I osjete se slobodni. Bez kompromisa. Bez ograda. Konačno živi. Konačno slobodni. Konačno potvrđeni. I sam Petar je spoznao takvu slobodu. Uživao u njoj. Prepun života. Punim plućima. Široko raširenih krila. Zračiš oko sebe. Sve ti pada pred noge. Sve, ili većinu i uzimaš. Nema granica. Sve dok. Sad je u čaši gledao svoj odraz. Našao ga je na staklu. Slabašan, jedva vidljiv. Ali istinit. Okrutno istinit. Nije on nikada bio istinski slobodan. Kao i ova preko puta njega. On je bio samo rob. Rob svoje slobode. Rob laži o slobodi.
Post je objavljen 27.12.2019. u 20:01 sati.