Malo o stvarima koje ne volite slušati,
malo 'o oltarićima u životu i na blogu'
Imala sam neki dan divan san:
Bile su prekrasne livade, brežuljak za brežuljkom
livada za livadom
velike nepregledne prostrane površine,
čarobne zelene žive boje,
spuštali su se brežuljci u neku kao dolinu,
ja sam trčala njima
znajući da je 'sve to moje',
na neki način, to mi je pripadalo,
pod nogama mi se prostirao prekrasnan gusti biljni pokrov žive žarke zelene boje.
Na dnu doline bila je šuma,
Gole zimske grane dizale su se u nebo i sunce je bilo na zalazu,
baš pravi zimski ugođaj,
nebo je bilo posebne boje
i sunce je bilo posebne boje
i tako je to zauvijek takve boje,
uvijek čarobne
(to mi je kao saznanje dolazilo u snu)
U stvari, bila je tu jedna ograda,
točno ono što se zove plot,
sa širokim prolazom prema onom izvan plota,
na izlazu, stala sam i promatrala što ima dalje.
Divne skupine visokih suhih trava sa crvenim peruškama
neopisive ljepote,
i također velike skupine visokih perunika,
sve do jedne u pupoljcima,
čvrste, u punoj snazi , predivne , predivne biljke,
čudim se nad njima i njihovim pupoljcima u ovo zimsko doba.
Prema meni, i dalje od mene,
protrčalo je krdo konja,
(inače ne marim puno za konje na javi)
prekrasni, slobodni, grivasti....
sve je odisalo neopisivom snagom, ljepotom, zdravljem, boje su bile neopisive,
sve je bilo živo i življe od toga.
Naumila sam poći prema perunikama
kad su konji odjurili,
(u svom umu, raqzmišljala sam kako su divne,
kako ih je nemjerljivo puno,
i da ih odavde jedan mali dio mogu presaditi u svoj vrt,
toliko ih je da neće nedostajati ako koju uzmem)
Kad sam htjela krenuti , zakoraknula sam da prođem kroz prolaz u plotu,
ispred mene se
(do tad ga nisam ni primjetila)
našao pas.
U stvari,
prvo se čulo režanje,
bez dvojbe opasno,
i tek tada sam ga ugledala.
Crni pas, i keženje zuba,
Ležao je na tlu prije,
i uspravio se na sve četiri, pažnja usmjerena na mene.
Nije bilo dvojbe da me neće pustiti da prođem kroz prolaz
i da će skočiti na mene usudim li se zakoraknuti i jedan korak naprijed.
Nisam se puno premišljala,
vratila sam se unutra,
nadlaktila se na plot i promatrala ga.
Nije ga to zanimalo,
čim je osjetio da ne namjeravam dalje mimo njega,
to mu je bilo dovoljno, legao je natrag na stražarsku poziciju.
Ostala sam još malo,
ovo bilje je bilo božanstveno,
ali onda sam odlučila natrag na 'svoje' livade.
I trčala sam natrag,
sad je tlo već bilo pokriveno drugačijim zelenilom,
sve gusto, gušće, lijepo, ljepše jedno od drugoga....
Probudila sam se.
Promijenili su se uzorci ponašanja i 'obćutka' u mene.
primjećujem da značajno lakše trpim hladnoću.
primjećujem da se značajno lakše budim,
u stvari, budi me suprug.
Ako mi se , primjerice, spava kad bih trebala ustati,
doslovce ga u mislima zamolim da me probudi za deset minuta,
zaspim, i probudi me za deset minuta.
Ili, više se ne budim na zvuk budilice, nego neposredno prije samog zvonjenja,
ali to buđenje nije kao nekad, u grču.
teško mi je to opisati....
Svakako, osjećaj je vanjske pomoći (koja dolazi kroz mene).
Da ne kažem da dobivam razne vrste pomoći, koje ponekad graniče sa komičnim.
recimo, nađem mokru čarapu na podu
nakon što sam škaf sa mokrim vešom odložila na drugom kraju sobe.
lijena sam se vraćati do škafa da dodam i tu čarapu
(jer sam se već nečeg drugog primila i desna ruka mi je zauzeta)
čiujem ideju u glavi 'baci čarapu u škaf' i zasmijem se
(škaf je na drugom kraju sobe, samo lijeva ruka mi je slobodna
i nikad ne mogu ništa dobaciti ni da hoću,
nema šanse da to pogodim preko cijele sobe)
Dakle, bacim ju nemušto,
čarapa sleti na vrh veša u škafu,
i još se, kao u filmu Mary Poppins gdje rublje samo leti i slaže se u ladice koje se same onda zatvaraju,
uredno presavine preko ruba posude.
izgledalo je za upišati se od smijeha i nevjerojatnosti.
I tak, ima još puno,
ali sad idem na večernju ćakulu s Djetetom.
:)))
Post je objavljen 26.12.2019. u 22:55 sati.