Petar je ležao budan. S glavom žene na svom ramenu. Ili prsima. Tu negdje. Možda je bila na rubu sna. Možda je već spavala. Njena ruka na njegovim golim mudima. Sad je bila mirna. Ali je i dalje bila tu. Dali su si poljubac za laku noć. Sad su oboje bili mirni. Bar što se nekih stvari tiče. Bar što se nekog od njih tiče. Ili bar oboje. Petar je znao da će i njega uhvatiti san. Uskoro. Duboko. Jako. Dotle, malo je rezimirao. Gdje je sad u stvari. S kim je sad u stvari. S kim je bio prije toga. S kim je ta žena pored njega. S kim su bile one prije nje. S kim će biti one poslije nje. Ako ih bude. A kako stvari stoje... Kako god, ispadalo je na isto. I ono što je bilo isto. I ono što nije. Pukotine. Načinjene drugima. Načinjene sobom. Neke je on popunio. Neke su ih neke popunile njemu. Ali. Kad je to bilo paralelno. Istodobno. Nikad. Ili gotovo nikad. Nije bilo pravila. Sjećao se slučajnih susreta. Nenadanih. Spontanih. Tada. Nisu mu trebale riječi. Nisu mu trebala djela. Nije mu trebalo ništa. Ništa iza čega će se skrivati. Ništa oko čega se trebao truditi. Sve je dobio samo tako. Srca, tijela, misli. Ljubav. Ničim zasluženu. Više ničim forsiranu. Samo tako. Pamtio je te zagrljaje. U kojima su se topile. U kojima se on topio. Pogleda. Žena koja leži pred njim. Potpuno predana. Ispunjena. Kako su ga gledale. Šta je izbijalo iz tih pogleda. Tada to nije znao. Samo je osjećao. Jako je osjećao. Ali nije znao. Možda je sada saznao. Možda i nije. Da li su vidjele njega. Ili su vidjele sebe. Sebe, kao bića koja vole punim srcem. Koja su se predala. Ne njemu. Nego sebi. Onome od čega su stvorene. Onoga od čega smo svi stvoreni. Možda je Petar bio samo katalizator. Onaj koji je popunio pukotine. Ili ih isprao. Bar djelomično. Koliko je duboko otišao. Ili, koliko su duboko one otišle. Sa svojim pukotinama. S njegovim pukotinama. Krhke li granice.
Post je objavljen 22.12.2019. u 14:51 sati.