Oduvijek sam voljela valjda dvije aktivnosti koji mi čine dobro: vjeru i umjetnost.
Mislim da je umjetnost u meni bila prije, a kasnije se javila vjera od oko 14g. Umjetnost u glazbi, slikarstvu, riječima oko mene...Od svojih 15g. išla sam na izložbe i različite koncerte u glazbenoj školi, crkvama, knjižnicama ili na drugim mjestima. Pronalazila sam različite sugovornike. Zapravo i rat je učinio svoje. Moj otac je bio u ratu kao dragovoljac i za njega smo strepile hoće li se vratiti, molile smo se i vjerovale u našem skloništu koje nije bilo sklonište, hladne garaže u Podjarku. Sve to ostavi traga. Nije on bio dugo ali zahvalne smo Bogu što ga je sačuvao. Tako i ta vjera se pojavila. Ostala sam živa nekoliko puta kad sam mogla umrijet samo tako kad je netko na nas pucao(5-kolonaši) dok smo bili pred skloništem. Nekoliko zanimljivih okolnosti i kad sam počela brojati, činilomi se i više nego devet života da mi je sačuvano.Tad sam krenula u crkvu.
Vjera je onaj dio mene koji mi daje smjernice i doista te dvije povezanosti daju zanimljive rezultate. To su dvije neograničene slobode koje meni daju trenutke da mogu jaka i kad sam slaba, mogu letjeti bez krila u svom svijetu, mogu taj svijet pokazivati drugima kad sam spremna.
Ne mora me razumjeti velika većina i gotovo nikad nije bila u pravu većina, ali oni s kojima se razumijem su oni koji imaju srce i ono nešto. Oduvijek sam voljela i volim raditi.
Zanimljivi su naši sustavi brisanja evidencije ljudi koji su nešto napravili. Jedan dan te ima svuda na svim stranicama na internetu, a ako si "nepoželjan" više te nema niti na jednoj. To će napraviti oni po službenoj dužnosti i obrisati kao da nikad nisi postojao, vrhunski informatičari koji kroje bez zadrške kako tuđe tako i svoje živote.
Je li mjerilo popularnosti jednog umjetnika stavljanje na sve strane njegov rad iz druge ili treće ruke ili doista porazgovarati s tim nekim čovjekom i onda napisati nešto. Mislim da ću uvijek pamtiti neke zanimljive misli Jadranke Fatur eto za koju kad kažem mnogi nemaju ni pojma, a žena je majstor hiperrealizma, rijetka žena, koja
je doista jedno vrijeme bila marginalizirana, ali ljudi moji što je ta žena napravila. Ona je umjetnost. Koliko je jaka naša cenzura? Koliko umjetnici koji su često puta i vizionari ne puštaju svoje vizije i ostaju dulje u štrajku od štrajka učitelja koji je bio?
Zovem sebe umjetnicom jer sam imala 15 ili nešto već samostalnih izložbi, 55 i nešto zajedničkih i nešto humanitarnih. Pišem valjda oduvijek te neke crtice, pjesme, tekstove, različitih tematika od duhovnih, mislećih i socijlanih. Uvijek su mi zanimljivi ti odnosi i uživljavanje u ljude oko mene. Samo znate, da mogu voljela bih da imam više vremena i za jedno i za drugo jer to mi daje život i slobodu. Kao i svakom umjetniku najviše je potrebna sloboda.
Što može umjetnik napraviti da je poželjan ili nepoželjan?
Osobno ne volim različita izrugivanja niti na temu religija, niti na temu različitih ljudskih invalidnosti ili bilo čega drugog.
Mislim kako je čovjek pozvan činiti bolje stvari od izrugivanja bilo kome ili čemu, od brisanja bilo koga ili čega, pa Bog čini i jedno i drugo.
Prah smo bili i u prah ćemo se jednog dana vratiti, samo duša....e gdje će biti duša?
Post je objavljen 20.12.2019. u 06:22 sati.