Marketing
U sobi djetinjstva...
Dogodilo se u jednom odlutalom danu, izgubljenom u vihoru vremena. Nebo je plakalo kada sam odlazila iz doline naših nemira. Zadržah te u magličastim sjećanjma na nedosanjani san. Znam, volio si me. Voljela sam i ja tebe. Zabluda se rasplinula kao mjehurić od sapunice.
Nismo dovoljno voljeli sebe da bi se mogli voljeti. Licemjerno ti darovah ružu . Papirnatu ružu koja ne vene, ružu bez trnja. Neka te prisjeća na nas, šapnuh. Sakrila sam tugu u torbu beskućnika i krenula ka plavim daljinama. U gradu jakih vjetrova stajah na mostu i promatrah rijeku nevraćanku. Osluhnuh elegiju kapi. Opraštala sam se od tebe u sebi. U labirintu svijesti je odzvanjao requiem. Bili smo jedno drugom navika, a život se kotrljao izvan nas. Pisala sam pjesme i tragala za izvorištem ljepote. Godinama si, u hramu sjećanja, bio ikona kojoj sam se klanjala.
A onda mi rekoše... život si okrunio očinstvom. Konačno sam bila slobodna. Osjetih otpadanje utega krivnje, pucanje kadene kojom se sidrih u uspomeni. Prošlost je spustila zavjesu na sceni zbilje. Kraj predstave u kojoj nije bilo ni pobjednika ni gubitnika.
U sobi djetinjstva se zaustavih pred velikim kristalnim ogledalom. Ono čuva mladalačke tajne.
Osmjehnuh se onoj drugoj meni, onoj koja je čekala moje buđenje iz vremena kojeg nije ni bilo.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 17.12.2019. u 10:30 sati.