Bijaše to kao lutanje, vrludanje u krugu, s jednog mjesta odlazeći i opet vraćajući se sa druge strane, djelomično je šumarak, a dijelom kamenjar bez staze prohodan. Kad evo od kraja do kraja obzora dogled bogatih oranica, njiva žutih kukuruzišta, nasljeđe od djedova i otaca, obgrljenih brežuljcima, šuma jela i bukava, domaje medvjeda i risova uz prelet gusaka i ždralova, a dolet i odlet lastavica.
Još potoci, rijeke i doline, raj su tvoje domovine.
Kad evo još poveće oaze zelenog travnjaka sa par lipovih stabala, koja obiljem cvjetova zamiriše, te bi hod kao zapljuskivanje toplim lipovim čajem.
******
To bijaše, a i ne bijaše, ili možda ipak to nešto bi, što se strašljivo pomalja, kao ispod hrpe ničega, gmižući do slušnog spoznanja u nevjerici dana. To bi i ne bi tihani šapat snenoga ispod spuštenih vjeđa, slika nejasna samo zrake zvuka još nejasnoga. Zbrkana slova, riječi bez reda, što će biti završna kulisa kaleidoskopskog smjera podsvjesne imaginacije, odnosno rođenja emotivnih želja.
******
Želje šapat bijaše bez glasa, ali zato bijaše to glasnija zvučna kulisa.
„Dom, dom (gradi) na svom!“
To je tvoja djedovina, tu gradi dom, dragom potomstvu svom. Tu sagradi kuću, gradi svoj dom. Tu je tvoja zemlja, gradi na svom.
Konačno se širilo, bujalo, iz svake pore virilo, postojanje svega prostora od zemlje do plavetnila. Samo zvuci, ali pretvarajući šapat u gromoglasni krik nemogućeg opisa, kad samo zvuk postane puninom svekolikog prostora, te grom i prasak kao pečat na suglasju svemira za djelo čovjeka, umnika zemaljskoga, u slavu Stvoritelja.
******
Ali evo još jedne kaleidoskopske slike:
Na stolu je tava(protvan) sa ostatkom kostura pečenog pileta, mesnih dijelova nema samo je uz hrbat mali sasušeni iverak mesni.
U tavi je ostatak zapečenog soka od pečenja, kao sasušena suza pokraj kostura. Slika se dopunjuje i iverak je dječak koji plačno vapi: „Mama ja te volim! Hoću biti s tobom!“, plačno jauče. Majka ga lijevom rukom drži, podignutom desnicom malo oklijeva. U njoj srdžba bijesni, puneći joj usta gorčinom, pa udari, jedanput, pa još, još... Dječak jeca pa se smiruje.
Gledam taj jadni prizor i shvaćam kako to dijete prima majčine udare, kao jedini dodir majčine ljubavi i smiruje se, a majka srdžbom sve punija udara. Ona udara po djetetu, po sebi samoj, svojoj nemoćnoj srdžbi , da išta promijeni.
Budim se. Budna svijest moja analizira situaciju čovjeka i Božanskog Stvoritelja. Čovjeka umnika, sa slobodnom voljom, mogućnika za sve inačice djelovanja sposobnoga. Stvoritelju je bilo moguće samo jednu karičicu u genskom lancu dodirnuti, slobodne volje ne bi bilo, te bi i svi ljudi bili samo jednake volje klonovi, a rajski vrt bez različitosti, što bi u konačnici bio kraj zemaljskoga i smisla postojanja, te kraj razvoja i bez svrhe trajanja, odnosno postojanja budućnosti.
Jer budućnosti će biti samo dokle bude različitosti!
******
Nova slika sna:
U gužvi sam koncertne dvorane, u pokrajnom redu, na trećem mjestu vremešna žena u crnom perzijaneru. Stalno se okreće. Prepoznajem ju, to je ...ca.
Od prije 86 godina, moja prva pubertetska ljubav. Svjetlo plave oči, lice njegovano, široka usta polu otvorena, proteza gornja potpuna. Malo škilji, a gleda me bez znakova prepoznavanja. Moje buđenje emotivnog sjećanja je potpuno. Prve emocije ne zaboravljaju se nikada, one slade trajno i zauvijek sjećanje.
Sad bi brojila 99 godina. Pogled nehajni. Da li me prepoznaje? Promijenio sam se. Sjeća li me se?
Ali slika je nestala – bijaše kaleidoskop. Odakle je došlo? Nova slika je san, kuća, duge ulice prašnjavog nogostupa.
Budim se. San blijedi, ali se pomalja svježe sjećanje, kao da je bilo jučer mlađahno.
******
Da li je možda to bilo lutanje u ničemu, no činilo se da su novi pejzaži dio nekad prolaznog viđenja ili kovitlanje nečega u stvari nepostojećega, ali što čovjeka umnika, emotivna imaginacija može u drijemežu ostvariti.
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke ' Osmjesi nečujnih mirisa'
Post je objavljen 15.12.2019. u 17:37 sati.