U sobi sjedim sam, usamljen samotan. Motrim zid, maglu kroz prozor, u daljini mutni obzor.
Snatrim u nepostojanju, privid, ništa, želju pustu i smisao postojanju, svrhovitost trajanju – uz umnost kao iznimnu posebnost samo ljudima podarenu mogućnost.
Čovjek se nejačak rodi, djetinjstvo učeć odhodi, raste, brine, stasa, skrbi, rastuć u vrtu zemaljskom da bude čovjekom, pod zastavom svemirskom.
Tako čovjekovo postojanje daje smisao za življenje, te sa ljudima umnicima potpuna je zbirka zemaljskog življa, koja postoji vječno se pomlađuje i (Hic transit gloria mundi) kada mu slava prolazi, al život duhovni pomlađeni traje.
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Osmjesi nečujnih mirisa'
Post je objavljen 15.12.2019. u 17:29 sati.