Nema uputstva za život
Postoje generalna pravila, usvojena generacijama, prenošena s koljena na koljeno.
Postoje i interesni ratovi što je vrijednije, bolje, unosnije i što se isplati, a što ne.
Postoje slijepe ulice koje željne znanja dovode pred zid spoznaje relativnog i neprimjenjivog u svakodnevnom životu.
Postoje emotivne ucjene jednih, bez uvažavanja potreba drugih, također emotivnih bića.
Postoji krug, bez početka i kraja.
Mi postojimo i unutar i izvan njega, kako tko, svjesni omeđenja, bez znanja što je izvan granice koja nas zadržava na našem mjestu.
Ali baš to nam je najvažnije: saznati "drugu stranu", prijeći ondje, kao da ćemo tek time ispuniti vlastiti smisao. Nije nam dobro tu gdje jesmo. Zamišljamo kako je tamo bolje, drukčije.
Pomišljamo da tamo zapravo pripadamo.
Tu negdje i ja spadam. Živim život, u kome neskriveno, intenzivno uživam. U svakoj sitnici, ugodnoj ili uznemiravajućoj, pronađem nešto za sebe. Hodam po bijelim oblacima, putem kista.
Ne trošim dato vrijeme na okolnosti koje su mi izrazito neugodne niti na meni daleke ljude. Ne zadržavam se ni sa ugodnim ljudima predugo da ne dočekam razilaženje u pogledima na krug.
Tu sam, bez potrebe da ljudima opravdavam svoj put.
On je ionako samo između mene i Tvorca.