Marketing
Tajanstvena biblioteka...
Nag Hammadi knjižnica je kolekcija trinaest starih, kožom omotanih, rukopisakoji sadrže preko pedeset tekstova.
Njih je slučajno pronašla skupina stočara u zemljanim posudama na području gornjeg Egipta, blizu sela Quenoboskion, udaljenog 7.5 km od grada Nag Hammadi.
Oni se sada čuvaju u koptskom muzeju u Kairu
Njih je slučajno pronašla skupina stočara u zemljanim posudama na području gornjeg Egipta, blizu sela Quenoboskion, udaljenog 7.5 km od grada Nag Hammadi.
Oni se sada čuvaju u koptskom muzeju u Kairu
Nag Hammadi, pronađeni spisi, izvorište gnoze me zazivalo. Tajnovita „pjesma o biseru" poema koju nazivamo i himna duše me podsjećala na početke početaka, na biser iz kojeg se iznjedrio život. Percival dolutao iz legende, vitez svetog Grala me vodio tajanstvenom knjižnicom. Postajala sam neumorna ratnica na bojišnici sudbine.
Ponavljala sam stih pjesme da bi pronašla premosnicu između duše i tijela, osjećaja ljubav i spoznaje ljubavi.
"... Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti ...
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena ..."
Da, to je kao bajka o Trnoružici, priča o duši zaspaloj u materijalnom svijetu. Osjetih moć srca bajke i spoznah... puko spavanje je gubitak vremena... predugo spavam bez snova.
Tvoj glas me budio. kazivao si stih kraljevića...
"... i ja zaboravih raskoš odore,
jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice
ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom..."
Dolutao si kroz vrijeme, zakoračio u moj život, zaoblio prostor. govorio o biseru iznjedrenom iz zagrljaja pjeska i pjene, bijelom kao odora mladenke, ponekada crnom kao gorke suze isplakane tuge, ali oduvijek znak rađanja novog sna.
Osjetih mnoprotežnost trenutka i otvaranje školjke na žalu ljubavi.
Stajali smo pod Suncem.
Jesi li tu, zaustih.
Ne pitaj me, šapnuo si. Pitanje je preteško za ovaj titraj sreće.
Dogodilo se ono sanjano međuvrijeme, onaj željeni djelić vječnosti, ono istinito između jučer i sutra.
Zaustavio si kovitlanje struna u misaonom režnju, uzburkao ritam osjećanja. Očutih stisak ruku i dodir sudbinskih linija.
Poveo si me stazom bez povratka.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 14.12.2019. u 18:18 sati.