Zime, one prave, još nema, kako sam već komentirao u prethodnim postovima.
Ali Mjesec ne može sakriti svoju zimsku auru na ovom sjevernom nebu, fale mu samo sanjke.
Ovdje pokazujem koliko "naraste" u 24 sata:
Kad čovjek pomisli koliko vremena je trebalo da mi, bijedni mravi koji smo ga gladali
cijelu svoju evoluciju, shvatimo zašto i kako se to događa, možda bi ipak trebalo dati
koji promil BDP više na znanost. Jer nije ona samo korisna, i lijepa je!
Čitam kako sonda Parker koja radi svoje krugove oko Sunca (koristeći Veneru za korekcije
orbite i sprečavanje pada na Sunce) mjeri zanimljive brzine rotacije čestica plazme u
sunčevom vjetru, desetak puta veće nego što teorija predviđa. Sad, zašto je to bitno?
Stari (od 1939 znamo za njega!) problem sa Suncem je da mjerimo dvije "temperature"
iznad njegove površine.
Da malo objasnim: ono što vidimo kao površinu Sunca je fotosfers, koja ima temperaturu oko
6000 K (dobra aproksimacija je isto toliko Celzijusa, pošto je nula skale pomaknuta za svega
oko 273 stupnja). Sad, kad ste blizu izvora topline, očekujete da sa udaljavanjem temperatura
brzo opada. Sa Suncem nije tako, udaljite li se na 500 km iznad fotosfere, temperatura PORASTE
na nekoliko miliona Kelvina, prije nego počne biti dobra i opadati, da nas ne sprži. To je kao da ste
uključili jako puno grijalica IZNAD površine Sunca.
Usprkos tome što nam je Sunce tako blizu i tako je veliko, ne razumijemo što proizvodi to
grijanje iznad njegove površine. Teoriija elektromagnetizma (jer se čini najvjerojatnijim da
je porast temperature uzrokovan magnetskim efektima) je neuspješna u davanju odgovora
(mea culpa, to je i moje područje rada, ali kol'ko para tolko muzike, rekli bi neujedinjeni učitelji
svih zemalja. Platite me ko' nogometaše ili cajkaše-plus dodaci u naturi, naravno-pa vam možda dam
odgovor, umjesto da se bavim nekim dalekim zvijezdama koje ne prijete spaljivanjem i gledam kako
da skrpam lovu za kupit djeci cipele za zimu...sebi ću kad svane ljepše jutro, sa made in China suncem
na nebu, na to smo spali, to nam je naša borba dala, grom nas ubio) pa nam preostaje jedino otići tamo
i izmjeriti što se događa i iz toga posložiti neku teoriju.
Sonda Parker je 29.10. 2018 već srušila dosadašnji rekord u približavanju
fotosferi (prethodni je postavila sonda Helios 2 u travnju 1976, na 42 miliona km), a slijedeći će oboriti
kad se približi na svoju najmanju udaljenost od površine, oko 6 miliona km (možda je lakše si predočiti
ako napišem da je to oko 1/10 udaljenosti Merkura od Sunca). Sonda će se tad zagrijati na
nešto više od 1000 Cels (napravljena je da izdrži 1370 Cels). Zbog potrebe da se samostalno orijentira
tako da instrumenti uvijek budu u sjeni velikog štita koji stoji između njih i Sunca (komande sa Zemlje
bi presporo dolazile, elektromagnetskom signalu treba 8 minuta da dođe do Sunca, a sonda bi se u slučaju
greške spržila u desetak sekundi) sonda je robotička-4 senzora mjere gdje je Sunce i sonda se
samostalno reorijentira pomoću zamašnjaka (tako da nije potrebno aktivno gorivo za motore koji bi
mijenjali orijentaciju). NASA se hvali da je to najjsamostalnija sonda do sada...s dobrim razlogom, ako
fula, spržit će se i posthumno ime će joj biti Ikar. Sonde koje su u međuzvjezdanom prostoru obično imaju
nešto veću marginu greške.
Dakle, ono što je sonda izmjerila pri trećem prolazu blizu Sunca (jer se udaljava i približava, nije stalno blizu
fotosfere) je da se čestice plazme u sunčevom vjetru gibaju deset puta većom brzinom u odnosu na površinu
Sunca, s kojom bi u idealnom slučaju trebale korotirati, ili se, ako dobiju nešto energije od magnetskog polja,
gibati malo brže...ali ne 10 puta brže!
Dakle, sonda je stigla negdje gdje direktno mjeri dodanu energiju, sad treba pogledati naokolo i vidjeti
što je "uključilo grijalice".
Djeco, mala i velika, evo vam dobrog primjera da uživo vidite kako radi Sunce koje vas grije. Biva to ponekad
zanimljivije od toga kome je pala sisa iz duuubokog dekoltea ili tko je koga opalio po čemu već (biraj, ali svodi
se na džep) od celebrities i wannabe celebrities.