MALI SUNCOKRET
06.12.2012., četvrtak
PULA
Ne poznajem Pulu. Samo sam jednom kratko boravila u tom gradu. Bilo je to u listopadu 1980. kada smo kupili prvi auto. Zemlju je pratila neka benzinska kriza te su nas savjetovali već iskusni da benzin zamijenimo plinom. Krenuli smo u Pulu radi ugradnje plinskog uređaja, čini mi se „Bedini“ se zvao. Za njega se govorilo da je bolji od onog drugog, dostupnog u Zagrebu, čijeg se imena više ne sjećam.
O Puli sam uz ostalo znala da ima Arenu, „Atomsko sklonište“, filmski festival, i da se početkom tog stoljeća njezinim ulicama šetala Nora, Joyceova supruga. I mojih nekoliko sati Pule pratilo je te tragove.
No, put u Pulu pamtim već tridesetak godina ponajviše po 4 godišnja doba koja sam preživjela za 24 sata. U Zagrebu me grlilo toplo „proljetno“ jutro, kroz Gorski kotar ljubila zlatna jesen, u Puli milovalo sunce kasnog ljeta; a onda se od „sreće između dva poljupca“, kako kaže Joyce u jednoj pjesmi, moj „sretan put“ u povratku izopačio. U Plominu je more bilo crno, u Rijeci jesen kišna, na Gornjem Jelenju gromovi su pucali, a kroz prozor motela u Delnicama čula se tišina snijega.
U ruci sam stiskala maramu čiji je jedan ćošak bio izgrižen, bit će od straha. Ne njemu više nije pisalo Paris. Voljela sam taj „dodir svile“. Bio je to drag poklon i uvijek jednako, po kaubojski, vezan oko vrata u posebnim prilikama.
Valjda je takva prilika bila i ta moja posjeta Puli.
O Puli su mi kasnije lijepo pričali drugi, bliži i dalji. Pula je sama o sebi pričala dobro, sve ove godine. O Puli sam čitala. Zavoljela sam je, ali me život slučajno više nije odveo tamo. Istina, njene obale nisu bile dio mojih čežnji kao one dubrovačke, šoltanske ili splitske, ali mi se čini, kao da ovih noći povremeno „Sa(n)jam“- knjige, i da danas ne znam, kako dokrajčiti ovaj još sinoć započet post.
* * *
07. 12. 2019., subota
Već mjesec dana razmišljam kad i kako skoknuti do Pule na jubilarni 25-i Sajam Sa(n)jam knjige u Istri.
Ovo kad, postala je nerješiva dilema: da li prvi ili posljednji dan, pa je otežala i ono kako: s kim ići i gdje odsjesti.
Naime, Sajam knjiga je otvorio jedan od meni dragih i na ovom mjestu često spominjan književnik, nekadašnji stanovnik Pule i zaljubljenik u taj grad, Dragan Velikić.
A na njegovom zatvaranju, poseban gost, i najjači književni začin manifestaciji bit će Orhan Pamuk, koji je gostovao na sajmu prije petnaest godina kada još nitko nije znao da će uskoro potom dobiti Nobelovu nagradu. O mojoj ljubavi prema Pamuku, na sve što sam u ovih dvanaest godina bloganja rekla, samo ću dodati da me taj književnik i danas čini sretnom.
(I sve su to razlozi što sam ove jeseni intenzivnije mislila, da ne kažem sanjala o Puli, pa se iznenada sinoć prisjetila i jednog davnog posta kojeg nisam tad znala kako „dokrajčiti“… )
Početak Sajma sam već propustila, ali sam zahvaljujući Miljenku Jergoviću pročitala govor s otvorenja, ekskluzivno, a brzo prenesen na Ajfelov most u kojem je Velikić rekao da su knjige branitelji gradova, čvršći i od najčvršćih zidina.
Pa nešto mislim, iako više dilema nema, a ja ipak propustim i kraj, i ne vidim i ne čujem Orhana Pamuka, otvorit ću neku od njegovih knjiga i ponovo uživati u ljepotama Istanbula ili tužnoj bjelini snijega u Karsu.
A sad, u ovoj prosinačkoj noći iza Sv. Nikole, nakon sedam godina dovršavam post o jednom gradu u kojem veliki pisci današnjice pričaju ovih sajamskih dana o Gradovima u tijeku. I baš sam sretna večeras.
A ako budem još sretnija, pričat ću i o tom
* * *