Meni je malo nezrelo neprihvatiti svijet takav kakav je, ne bih čak rekla niti pun nepravednosti više pun nejednakosti, pa se borimo s kartama koje imamo i s kojima nam je dana startna pozicija.
Nikada nisam bila suicidalna. Možda u onom nekim godinama kada pratite određenu supkulturu kojoj mislite da pripadate i da je stvorena samo za vas, zapravo ni tada.
Bio je taj jedan prijatelj iz mladosti, povučen, tih i drag. Znao je govoriti kako će se ubiti, nismo ga ozbiljno shvačali, to su te godine kada govorite gomilu gluposti, dok je bio.
Vječno pitanje koliko su zapravo hrabri, a koliko su kukavice u meni je samo jače potkrijepio moj stav.
Sjećam se tuge koju je ostavio iza sebe. Tuge na hrpi.
I nikada više nisam olako prešla preko nečijih najava i upozorenja.
Pa ni svojih.
Pila sam te tablete kao terapiju, zbog neuropatske boli koju izaziva moja bolest ili stanje, ne znam više ni sama kako bih to zvala. Umaraju me te definicije.
I pomagala je, terapija. Napokon više nisam morala piti hrpu analgetika da bih nekako funkcionirala i progurala dan.
Oslobađanje od boli je predivan osjećaj, ne skupiti tijelo u klupko, nirvana.
I strašno me ljuti uzimanje života olako, mogućnost uživanja u životu svima nam je dana, samo eto, zaboravimo što znači smijati se, gledati dijete kako pleše u sobi dok misli kako je nitko ne gleda, Jedini koji s osmjehom jede onaj jedini kolač koji mu je mama znala ispeći, Pasita kako grije stare kosti na osunčanom balkonu, maslačkove niti koje otpuhuju vjetar, sunce, vjetar, more, miris kiše, svježeg kruha, sklupčana bubamara na listu, buđenje dana, uranjanje sunca u more... prizori u koje čovjek uvijek može zaroniti, pustiti trenutku da odradi svoju sreću
I dalje tvrdim da nikada nisam bila suicidalna, pa ni sada. I zastrašujuć je osjećaj kako zamišljaš taj korak preko ograde balkona sa zadnjeg kata, vidiš svoje tijelo kako tone u ponor i ne razmišljaš o povratku, vidiš čak i sve ono što se dešava nakon udara, okupljanje i nevjericu na licima ljudi, svoju slobodu i crni zastor koji označava kraj predstave.
Dok sam mislila da gubim razum tablete su odrađivale svoju kemijsku reakciju, za svaki slučaj zatvarala sam vrata od balkona, slike su bile prežive, preintezivne, pre, puno pre svega
Neurolog mi je rekao da odmah prekinem sa terapijom, da sam samo pročitala nuspojave znala bih da je jedna od mnogih i suicidalne misli i veliki crveni alarm za naprasitim prekidanjem terapije.
Ponovno smo u potrazi za terapijom koja bi mi olakšala guranje dana, uz širom otvorena balkonska vrata, dišem, punim plućima
Post je objavljen 04.12.2019. u 09:02 sati.