I tako, Petar je ipak odlučio. Bar probati. Gurnuo je dva prsta u svoj um. U nesvjesno. A za to stvarno trebaju muda. Bar si je tako utvarao. Nek proba ko se usudi. Ko misli drugačije. Možda je trebao potražiti savjet stručnjaka. Nekog ko zna. Ili misli da zna. Bolje da ti zub vadi zubar. Bolje da ti slijepo crijevo vadi kirurg. I tako dalje. Ali ko ti treba za uzburkani želudac. A tek um. Odgovor je ostao nepoznat. Prijateljica je tu večer navratila do njega. Ona s privilegijama. Ona koja je čitala njegovo lice. I puno više od toga. Koja je patila s njim. A i zbog njega. Popili su par piva. Ispušili nešto više cigareta. Malo se zavukli u krevet. Jako i žestoko dovršili jedno drugo. Prispavalo im se. Ali morala je ići. Onda je otišla. Možda sutra opet. Petar je ostao sam. Oprao malo suđa. Otišao u krevet. Zapalio onu mirisnu svijeću. Ponio cigarete. I čašu s magnezijem. Za kemijsku ravnotežu. Malo je čitao. Onu knjigu s crnim koricama. Za ko zna koju svrhu. Naletio na par dobrih pjesama. I onda ugasio svjetlo. Svijeća je i dalje gorjela. Može kažu 4 sata. Ili čak 6. Neka je. Spustio glavu na jastuk. Nije mu se više spavalo. Uperio je ta dva prsta u um. Izdao nekoliko jasnih uputa. I onda zaspao. Nije znao da li će krtice izaći. Može li ih mrak ubiti. To malo svijetla svijeće. Ili samo sunce. I uha, evo je. Bio je kao u nekom azijskom selu. U kolibi. Vijetnam, ili tako nešto. Otprilike. Nije bio tamo pa da zna. Svejedno. Čula se neka buka izvana. Neko ga je zvao da dođe. Da ponese mačetu. Vani, na nekom mostiću ili stazi od bambusa. Stajala je ogromna crnokosa žena. Ne debela, nego baš velika. Veća od Tkačenka i sličnih. Lijepa. Nešto između boginje i ratnice. Ozbiljna. Oko nje je bila omotana golema, debela zmija. A ta je zmija ispod njenih nogu omotala nekog dječaka. Onako bosog. Polugolog. Krhkog. Gadno ga je stiskala. Mogla ga je zdrobiti. Ali nije. Još nije. Petar je dotrčao mašući mačetom. Gađao je tijelo zmije na tijelu žene. Žena ga je samo gledala. I šutjela. Nije se baš nešto izmicala. Ali opet, Petar nikako da zahvati zmiju. Ili nije dobro gađao. Što je manje vjerojatno. Prije da je izbjegavao da ju sasječe. Nije bilo jasno zašto. On je tako mahao, žena ga je samo gledala. Zmija je dobila možda par plitkih posjekotina. Ako nije prepoznao ženu, prepoznao je pogled. Vidio ga je. Znao je čiji je. Dječak je i dalje bio živ. Ali s malim izgledima da se izvuče. Pat pozicija je trajala dok se Petar nije probudio. Ne onako u panici. Skoro pa sasvim mirno. Uspravio se u krevetu. Zapalio jednu. Malo je prevrtio radnju iz sna. Ostao mu je svaki detalj. Al ta podsvijest ima maštu. Ili su podsvijest i mašta jedno te isto. Večeras je i pročitao nešto kao: taj-i taj nije nikada patio, nije imao dovoljno mašte za to. Eto. I autor je nekako došao do toga. Petar je imao bujnu maštu. I imao samo jednu dilemu. Da li je to jedna žena. Ili više njih. Pomalo je bilo i svejedno. Ostalo je bilo jasno. Jako je dobro znao ko i šta je ta zmijurina. Ko je taj dječak kojeg je davila i drobila. A pogotovo ko je taj koji ju svejedno nije mogao sasjeći. Ili nije htio. Ugasio je cigaretu. Ponovo spustio glavu na jastuk. Svijeća je i dalje gorjela. Možda sepojavi slijedeća krtica.
Post je objavljen 03.12.2019. u 16:06 sati.