Marketing
Knjiga sjećanja
Kako prolaze godine i polako privaćate da se vaš život nalazi na silaznoj putanji, počinjete razmišljati o tome kako sada vi postajete"čuvar" obiteljskih priča i fotografija.
Kada najmlađima pričate obiteljske anagdote ili tumačite tko su ti ljudi na fotografijama, shvaćate da to više gotovo nitko osim vas i ne zna. A onda vam netko i kaže: "Pa napiši ta imena i mjesta na poleđini fotografije, jer kada tebe ne bude više ne ćemo imati koga pitati."
Nije baš ugodno čuti, ali je istina. I ja sam tako tek u razgovoru sa svojim tetama, nakon mamine smrti, saznavala razne obiteljske priče.
Zadnjih nekoliko godina često sam pomišljala da bi trebala "srediti" obiteljske fotografije, a možda i napisati neke od tih malih priča vezanih uz ljude na njima, jer za najmlađu generaciju oni su samo prazna lica bez ikakvih asocijacija.
Na primjer kako je moja mama, prabaka mojih pranećakinja, kao djevojčica imala konja Cvetka koji je djecu čekao ispred škole.
Pomišljala sam na to, ali nisam nalazila vremena, uvijek je nešto bilo važnije.
A onda sam se razbolila od raka i cijelu godinu provela u liječenju.
Tada sam shvatila da možda baš i nemam beskrajno vremena pred sobom.
Ali pojavilo se rješenje. Preko udruge "Sve za nju" dobila sam obavijest da ULUH, u suradnji s EU, organizira niz radionica za poticanje kreativnosti osoba starijih od 54 godine. Sugerirali su nam radionicu "Knjiga sjećanja".
Nakon što sam se mjesecima bavila samo bolešću, činilo mi se to kao izlaz u Život!
Otišla sam na informativni sastanak i prijavila se.
Post je objavljen 02.12.2019. u 16:08 sati.