Marketing
Ljubičasti sjaj...
Subotnja večer. Teške od zvijezda vise ruke neba nad našim prozorom. U kutu sobe gori svijeća. Ljubičasti sjaj se širi odajom. Ne palim svjetlo. Promatram dlanove vremena. Ostavljaju otiske prolaznosti na staklu, privid svih naših došašća. Zidna ura razbija tišinu. Klatno titra trenutke. Kovitla ih u zaborav. Slušam muk dolazeće noći. Velika srebrena kugla izranja u panoramu lazura. Slijedim ritam planeta i pričinja mi se, približavam se sijaču zvijezda. Poziva me u igru zlaćanim prahom.
Je li to tkivo od kojeg sam sazdana?
Možda sam nekada davno bila zrno srca univerzuma?
Divna pomisao. Maštarija se slijeva u iluziju prapočetka. Ćutim mekoću tmine. Ovija se oko mene kao kukuljica oko svilenca. Postaje odora u kojoj tijelo nestaje, postaje svjetlost. Doživljavam istinski zagrljaj svjetla i tmine, rađam se kao ametist, kristal otrgnut iz vječnosti.
Ti ulažiš u sobu. Pališ svjetlo. Čarolija nestaje. Promatraš me začuđeno.
Netko mi je danas pričao o orgonu, progovorio si prvi.
Ja sam ga osjećala u sebi i oko sebe. Bila sam daleko, doživjela sam dodir duše i materije.
Na prastarom svjećnjaku dogorijeva ljubičasta svijeća. Iz njenog sjaja izranja jutro prvog adventa.
Osjećam moć nadanja.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 02.12.2019. u 09:09 sati.